Teče Gacka u svoj zaborav

ŠVICA – S vremena na vrijeme je puste u Švicu, u Dolnje jezero. Nekada tek po koji dan (dođe to njoj poput slobodna vikenda), a pokatkada po petnaest ili mjesec dana. I ne zbog nje, nego zbog „njih“. Ili moraju nešto popravljati, ili remontirati, ili krpati Gusić jezero, nešto već je u pitanju.

A ona, zarobljenica, baš poput kakva utamničenika, strpljivo čeka ta svoj „dopust“ da poteče kamo je i tekla. Ali nekako nema snage, kao da je ostarjela, izgubila volju, daleko je to od onog nekadašnjega pjenušava slapa. Još dalje od onoga kada bi se rastočila i desno i lijevo i obišla svaku svoju mlinicu, pilanu, koš ili stupu. Davno je to bilo, bilo pa nestalo, zauvijek nestalo.

Rado bi ona tekla kuda je tekla. Obećavaju joj i vele da će nešto učiniti, da će joj dopustiti da malo ipak teče (ako bude dobra). Ali ne u Švicu, da će joj dopustiti da teče u Švicu, već do Gornjeg jezera i gotovo. Da jezeru treba vode, kao da nema jezero vode, ima je, to je njoj samo bacanje kapljica u oči. Nije luda, razumije prevaru.

A da bi tekla kroz Otočac pa kroz Staro Selo, Klanac, Dubravu sve do Brloga, e da to ne može nikako. Da bi bila neposlušna, da joj nije za vjerovati, da bi pobjegla u podzemlje kroz tu neku Bikinu jamu i zato joj kao ne daju. Zabranjeno joj je. A kad joj još metnu „kinketle“ u Šumećici, odnosno na Vivoškom mostu, bit će ona poslušni maleni potočić. Švice vidjeti ne će. Nikada više.

I tako Gacka teče još koji dan u svoj – zaborav.

M.K.