OTOČAC – Na maloj placi danaske svačesa, nema česa nema, i od vraga dlak, ča bi rekla baba Rozica. Ča domaćega, ča umjetnoga, ča bogzna odakljen je dotiralo, a svi se kunedu da domaće. Ma kadi je to domaće samo raslo, da mi je znat?
Al uno ča je, je, luk je domaći, man se vidi na njemu. Ni to vaj iz Kine, lip, bel, na sebi ima sto košuljic, kad ga biliš ne moreš do njega doć. Vi naši luci, e uni su fort drugovačiji, njegova košuljica škura, siva, ma skoro pa da je crna. I sva rasprndana. Lako moreš prebrojit koliko češnjov u glavici ima, a naj kineski, sav zamumuljen i zakukuljen.
Unda jopet, naš domaći luk ti je luk, ima un svoj miris, neki će reć smrad, un nako lipo daje po luku. Pa kase spečedu police, pa slanine i luka, samo zdravlje. Je da je kamara u koj krst prespe tako lipo mirišljava da ćuskija od toga smrada more u višku stajat, al jopet, jopet.
A valja se lukon oberužat i za posik ki smira klat. Na vrime, nek stui, ne traži ist, ne će proklijat. Pa kad prasetu nož podvrat, kad na red dojdedu kobasice, jelita i salamura, luk je lipo tote. Sve na vrime i s voljon.
Unda neki prigovaradu da luk skup, ma kako skup? Kad je posrkat svaki dan kafe i kafe, kad je popušit kutije i kutije cigari, to ni skupo, a vamo luk skup. Borati! Ako je nekomu skup, eto prilike, lipo lapt zemlje na štijaču prekopat, kolac uruke pa iskolčat i luk posadit. Ne mora se ni kune dat. Biće jeftiniji. Borami je tako.
I.B.