OTOČAC – Mladi svijet, a i onaj nešto stariji u Gackoj, onaj koji je „finiji“ govori samo „mrkva“, čak i umanjenicom „mrkvica“. To valjda djeluje lijepo, učeno, gospodsko, što li.
A stariji narod, onaj na selu, koji nije fin i „gospodski“, on ne kaže toj povrtnici tako nego – merlin, onako kako je oduvijek govorio. Mnogo mladog svijeta se čudom čudi na „merlin“, sve u stilu - nikad čuli.
A ta mrkva, odnosno merlin, ne bi čovjek povjerovao da je u našim krajevima poznat tek od početka 20. vijeka, ne i prije. Taj starinski merlin je bio „crljen“ ili žut. Bio je kratkoga korijena, u obliku klina. Imao je pravo bogatstvo korijenovih dlačica cijelom površinom. Često puta je imao i dva vrha, bio je nepravilna oblika. Žuti merlin je bio duljeg korijena u pravilu s dva ili više vrhova, također s bogatim sitnim korijenovim sustavom. Obje vrste su se koristile za stavljanje u juhu, gotovo pa u ništa drugo. Prije korištenja se „strgal“ nožem, nikako gulio, a u juhu se stavljao raščetvoren.
Merlin je donesen iz daleke Europe. A kada se donese takva neka nepoznata biljka, onda naravno da nema u narodu posebno ime, već se prihvati ono strano, u ovom slučaju njemačko – merlin, doduše malo izvitopereno, ali ipak. Jer merlin dolazi od njemačke riječi Möhre, a to onda seže u mračne dubine staroga visokonjemačkoga jezika morhe, morche, odnosno predgermanskoga *murhǭ.
A mrkva, ona je uvjetno slavenskog podrijetla - *mъrky, ali koja opet vuče podrijetlo iz visokonjemačkog morche. Kako bilo da bilo obje riječi su germanskog podrijetla. Pa zašto onda u gackomu čakavkom dijalektu ne koristiti stari dobri – merlin, da se ne zaboravi.
M.K.