OTOČAC – Čera je bil nekakov čudan dan, malo se navukli nekvi oblaci, pa malo sunce sine, pa puše, a ljudi velidu da su kaj nekako smušeni (more krst bit smušen od puno toga, ni da ni), valjda smo sadaj odakrli tu nekvu metropatiju, kako li joj se reče, nekomu da glava nako čami, drugi jopet da nemadu volje (e teško li ti to nemat volje), pa jopet da se nekako leno osićadu (a bit len je već smrtni grij), kako bilo da bilo dan je bil nekakov takov.
I unda od podne je kaj jako zavrućalo i počel je puvat tepal vetar, kaj nekva južina. I puše i puše. Ki se tomu razumi veli da je to kaj nekakov fen u Alpami, al taj fen puše kad zima odlazi i proliće podadire, ne u sred boga leta. I unda smo se mi sitili i pošli pitat babu Francu ča bi to bilo. Mi tako velimo, a una nas gljeda preko ćali, priča škulju na nekvoj cokljurini. Kaj čudi nan se. E čemu se čudi? Pa tomu da i to ne znamo. A ča to ne znamo? Pa da se tomu fenomenu veli – suva tuča. O baba, Bog ti pamet okrenul, kako tuča more bit suva!? Una, tuča, kad uvati padat sve sklapušta, čoka po svemu, satri sve, moreš lopaton grnjat. A ne, ne, veli una, da je njoj još njezina baba vikala, a to je bilo pred Bog zna koliko godin, da kad uvati preko leta puvat suv i tepal vetar da se to zove suva tuča jerbo da taj vetar isuši i uno malo vode iz zemlje i da se sve osuče, da se osuši. Da se to najbolje vidi po kukuruzu, da mu se lišće zafrče. I da ne treba led padat, a da ti to zlo na isto dojde.
More bit da je tako, srićon ni predugo taj tepli zrak puval, pa stal, pa se umirilo za umirit od tepline, al da je suša, suša je.
M.K.