OTOČAC – Ova godina je po mnogo čemu osobita, svega je do sada bilo, a što nas još čeka, a tko to zna (Niko ništa ne zna, krhko je znanje – rekao je Cesarić)? Najprije je bilo kišovito i prohladno proljeće, neki su vrtove kasno zasađivali, čemu u hladnu i mokru zemlju? Čekali su bolje dane. Pa kada su to učinili, Medardo ostavio sušu, zapeklo, zavrućalo, pa kako će biljke izrasti? Ali ako ne rastu plemenite kulture (kultura je u starom rimu doslovno značila u jednoj semantičkoj odrednici – poljoprivreda, inače dolazi od glagola colere, što je značilo nastanjivati, uzgajati, štititi, štovati), rastu one divlje. A hoće te divlje, i te kako se razbokore, osobito divlja loboda, a ne zaostaje još ni šćir, kako tom korovu Gačani vele. I sada ti, ako si zakasnio „izvadit“ motičicom krumpir iz te (pra)šume imaš grdne muke. Nije lako, neki bi rekli da je izazovno (vjerojatno oni koji nisu imali motiku u ruci).
I sada taj krumpir ove godine niknuo, „kaj da je na rakiji isprošen“, rekle bi stare babe, cima mu niska, tanjušna, vidi se zemlja kroz redove (dok ne buknu korovi), slabo je i cvjetao, a već bi se najmanje od polovice srpnja trebao kopati na sav mah kao mladi krumpir, ali slabo, sitan, neki kao lješnjak, neki kao orah, malo koji kao – „gusje jaje“.
I onda pala kiša, svi joj se veselili, ali na daj vraže. Pala kiša, bilo nešto i zahladilo, krumpir se prevario da je to neko novo poljeće pa ponovo počeo cvjetati i „prorašćevat“, počeo se ploditi i množiti i dobivati – mlade (krumpirčiće). A takav krumpir narod zove „prorast“, mijenja se kemija u gomolju, postaje neukusan i tvrd – „ubači se“. A onaj mali, tek „zavrgnut“ je sitan poput kukuruzna zrna ili nešto veći, toga da je pustiti do Božića ne će se okrupniti.
I sada, imaj ti svoga krumpira. Ekološkoga.
M.K.