OTOČAC – Meni je moja baba, Bog je pomiluj, vajk kaj ditetu divanila da se s prolića i kroz leto čuvan - smrada. Una je mislila na - gada, na to je mislila. Jerbo se u proliće smradi budidu i van izlazidu i unda bi te kakova zmijurina mogla ćoknut i eto ti na!
A med takove smrade spadadu i zelenbari. Već kako in i samo ime viče, zeleni su pa su odatljen i – zelenbari. More bit da su ni mlaji tek malko zeleni, po glavi i zericu po leđi, a da in je drugo nako sivo kaj u gušterice. I unda su siću toga divanilo da se gušterice pretvaradu u zelenbare, ča ne more bit niti je igda bilo. Al čaš, narod ni izučaval bijologiju pa to ti je, ča je vidil, to je divanil.
Za zelenbara se kaj ni bilo siguro el otrovan il ni. Edni su vikali da je, drugi da ni, a sve su to bila nagajanja. Vako i nako niki ga baš ni volil. A da je nekvu pakost komu nanesal, ni, koliko se zna. Samo se u starini divanilo da ni zgodno ako te zelenbar ui, da unda ne pušća dok sunce ne zajde il dok mu ne doneseš trojega mesa. Pripovitka ide vako: bila edna cura ka je šla iza grma nastranu, pa je zelenbar uil … sadaj da ne kažemo kadi, i ni til pušćat dok mu nisu donesli trojega mesa, el tri vrste mesa, unda da je pušćal i da se škapulala zelenbara. Eto, tako narod divanil, a el i sam u to veroval, dalo bi se pripovidat.
I.B.