OTOČAC – Do Otočca je sa zakašnjenjem doprla vijest – umro je Karlo Mirth. U visokoj dobi od 96 godina ovu „dolinu suza“ napustio je veliki čovjek, Hrvat i Gačanin po rođenju, sumještanin, vodeći hrvatski publicist u emigraciji. Umro je Karlo Mirth u Sjedinjenim Američkim Državama 21. prosinca ove godine, u krugu svoje obitelji. Misa zadušnica održat će se u crkvi Sv. Ćirila i Metoda u gradu New Yorku, dade se razabrati iz osmrtnice koja je doprla do Otočca.
A tko je Karlo Mirth? Prosječni Otočanin teško da će moći odgovoriti, neki su možda čuli za Mirtovu kuću u Vatrogasnoj ulici, u blizini Srednje škole ili policije i ništa više.
Na to pitanje tko je Karlo Mirth nije ukratko i u kratku tekstu lako odgovoriti. Reći da je on hrvatski domoljub koji je svoj narod ljubio ratiom, reći da je pisac i publicist, iseljenik iz nužde, jedan od brojne hrvatske dijaspore, mogao bi zadovoljiti tek tekst na spomen ploči na rodnoj mu kući koje – nema.
Karlo Mirth je kao hrvatska dijaspora, ona ratna, koja je iz sigurnosnih razloga, a niti pristajanja na nadolazeći diktatorski sustav staljinističkoga tipa, izabrala život u demokratskome svijetu sloboda, ni trenutka ne zaboravljajući Hrvatsku i svoj narod. Mirth je napustio zemlju 1945. g. postavši izbjeglica u logoru Fermo u Italiji. Već za boravka u Italiji, osobno u nezavidnoj poziciji, Mith se angažira te na Sveučilištu u Rimu 1946./1947. završava novinarstvo, koje će obilježiti njegov čitav život, i počinje objavljivati članke u 'Brancaleone – Voce di Italia' (Rim), 'Croatia' (Fermo) i 'Danica' (Chicago). Mirth je zarana shvatio da se iz dijaspore može boriti za interese hrvatskoga naroda samo pameću, nikakvom romantičarskom nacionalnom retorikom kakve je bilo. Poslijeratni val izbjeglica iz Hrvatske, kojemu je pripadao i Mirth, pripadao je dobrom dijelu hrvatskoj intelektualnoj i kulturnoj eliti. Moglo bi se kazati da je tada Hrvatska intelektualno desetkovana, ako ne i više.
Već 1947. g. Mirth je u Italiji izdao bilten 'Croatia Press', koji će obilježiti dobar dio njegova života i aktivnosti. Cilj mu je bio stvoriti pouzdan i vjerodostojan izvor informacija kako u zemlji, tako i u hrvatskoj emigraciji. A o uređivačkoj politici časopisa sasvim jasno kaže: ''U 'Croatia Pressu' težim da imam što čvršću podlogu i dokumentaciju o činjenicama. Oni koji gledaju sa stajališta svojih romantičarskih želja smatraju ovakav stav defetističkim.''. Iako skromnih početaka, 'Croatia Press' je postigao takav ugled da se s njim nije mogao mjeriti bilo koji hrvatski emigrantski časopis ili novine, s obzirom na profesionalni izgled, koncepciju i analitički pristup. Pošto je Mirth bio jedini vlasnik tih novina, mogao je zadržati financijsku i izdavačku neovisnost. U Rimu je objavio deset brojeva na hrvatskomu jeziku.
Kako je sudbina Mirtha nosila diljem svijeta, 1947. je otišao u Španjolsku. Nastavio je rad na 'Croatia Pressu', davši mu novi podnaslov i objavljujući sažetke na španjolskome. Do 1952. g. izišlo je novih 85 brojeva, a u to vrijeme za časopis počinje pisati Bogdan Radica i Ante Ciliga.
1952. Mirth se seli u Sjedinjene Američke Države, nastavlja raditi na časopisu, dijelom mu mijenjajući koncepciju pa postaje bilten i novinski servis za časopise na hrvatskomu jeziku. Velika promjena se dogodila i u uvođenju dvojezičnosti, prvi dio je na engleskomu, a drugi na hrvatskomu jeziku. Broj suradnika se povećavao pa su za 'Croatia Press' pisali Jere Jereb, Mate Meštrović, Adam Eterović i drugi, pa ovaj časopis postaje nezaobilazan izvor informacija o hrvatskoj dijaspori, hrvatskoj kulturi i stanju u zemlji. Mirth je pomno pratio i izvještavao o političkima suđenjima i progonima u Hrvatskoj tih godina, o ugnjetavanju i tlačenju katoličkoga svećenstva, o progonu kardinala Alojzija Stepinca, o padu Aleksandra Rankovića, o slučaju Andrije Hebranga, o sudbini i progonima hrvatskih proljećara, naravno i o kulturnima i jezičnima pitanjima. U časopisu je bilo mjesta za pjesme, prozu, za eseje i kritike objavljenih knjiga u zemlji i svijetu.
Ovaj časopis, koji je od 1971. g. izlazio samo na engleskomu jeziku, našao je put do važnih znanstvenih biblioteka diljem sjeverne Amerike, čak se nalazi u Kongresnoj biblioteci, knjižnicama na Harvardu i Kolumbiji te Alberta University u Kanadi, što je do bijesa dovodilo jugoslavenske vlastodršce jer se istina o Hrvatskoj polagano ali stalno širila svijetom. Prestao je izlaziti 1980. g. pošto Mirth više nije bio u mogućnosti uređivati dva časopisa, s Jerom Jerebom bio je od 1960. g. glavnim urednikom časopisa 'Journal of Croatian Studies', časopisa Hrvatske Akademije u Americi.
Hrvatska Akademija u Americi (The Croatian Academy of America) osnovana je 1953. g., s ciljem unaprjeđenja istraživanja i proučavanja hrvatske literature, kulture i povijesti u sjevernoj Americi. Iako Mirth nije njen osnivač, uređivanje akademijina časopisa i njegov rad dovelo je do njegova izbora za predsjednika Akademije 1958. g. Upravo te godine Mirth je uložio silan trud kako bi pokrenuo kulturno-znanstveni časopis 'Journal of Croatian Sudies'. Iako je Akademija bila u nezavidnu financijsku položaju, a ni broj njenih članova nije bio velik (17 članova), pokrenut je 1960. g. Multidisciplinarnost ovoga časopisa, tekstovi na engleskomu jeziku, pridonijeli su interesu u SAD-u, osobito stručnjacima koji su se bavili srednjom i istočnom Europom. Sukladno tome, rastao je i broj suradnika u časopisu, kako Hrvata tako i stranaca, a na njega su se pretplatila ugledna američka i svjetska sveučilišta poput Harvarda, Yalea, Columbije, biblioteke Stenforda i Berkleya, zatim u Kanadi, zapadnoj Europi i Australiji, u istočnoj Europi poput Poljske, Čehoslovačke i Mađarske. Također su časopis primale i biblioteke u Hrvatskoj. 'Journal of Croatian Sudies' postao je kroz svojih 40 godina tiskanja najveći hrvatski časopis u Americi, u čemu Karlo Mirth ima najznačajniju ulogu.
Hrvatska Akademija u Americi je odmah podržala Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika 19. travnja 1967. g. u vrijeme Mirthova predsjedanja. Na dužnosti predsjednika Mirth je biran deset puta, sve do 1968. Po dužini mandata bio je drugi Akademijin predsjednik, da bi 1993. bio proglašen doživotnim počasnim predsjednikom. Akademija je upravo u Mithovo vrijeme ostvarila suradnju s Maticom Hrvatskom i tadašnjom JAZU, kada se povezuju intelektualci iseljene i domovinske Hrvatske. Inicijativa je potekla od dr. Franje Tuđmana direktora Instituta za historiju radničkoga pokreta, koji se u ljeto 1966. susreo u Americi s Mirthom, Jerom Jerebom i Matom Meštrovićem. Tada je dogovorena opsežna suradnja, ali je Tuđmanovim progonom ta akcija prekinuta, da bi Akademija pronašla nove puteve suradnje s drugima hrvatskima intelektualcima.
Karlo Mirth u gotovo pola stoljeća prognaništva nikada nije zaboravio na svoj rodni Otočac, u kojemu mu je ostala majka i otac, koje nikada više nije vidio. ''Uvijek očaran velebitskim stijenama i šumovitim brdima okružene doline moga rodnog Otočca, kojim je protjecala bistra ponornica Gacka da bi, nakon što je ponovno uronila u zemlju, izbijala iz podmorskih izvora u 'vruljama' na morskoj površini u podvelebitkom kanalu Jadrana, i ja sam od rane mladosti, zaljubljen u tu rijeku, sudbinski slijedio njen tok.'' Gotovo da nema poredbe koja bi bolje oslikala njegovu sudbinu i njegov život, čije bogatstvo bi bilo dostatno popuniti nekoliko drugih života.
Svoje dječaštvo proveo je u rodnome gradu završivši nižu gimnaziju, u Senju višu, da bi u Zagrebu upisao i završio studij šumarstva. Još u vrijeme srednjoškolskoga školovanja privlačilo ga je novinarstvo pa zarana piše članke, objavljujući ih u 'Ličkoj slozi', 'Hrvatskom Dnevniku' i 'Hrvatskom Narodu'. U 'Ličkome kalendaru' objavljuje svoj tekst o Otočkoj biskupiji, a od rana se bavi i fotografiranjem. Da nije Mirtha, povijest fotografije Otočca i okolice bi bila siromašnija. Ostale su barem otisnute fotografije švičkih slapova, 'kerepljenja' (transporta trupaca) rijekom Gackom, ostataka utvrde Fortica, kupališta Gaj na sjevernome kraku Gacke u Otočcu, da se ne nabraja dalje.
Karlo Mirth se tijekom svoga života permanentno obrazovao, pored svoga temeljnoga obrazovanja za inženjera šumarstva obrazovao se u Italiji na Rimskome sveučilištu u novinarstvu, u Španjolskoj je studirao španjolski jezik i kulturu, dok je bibliotekarstvo i informatiku magistrirao 1962.u New Yorku. Poznavanje stranih jezika i stečenih znanja omogućilo mu je brojne kontakte s važnima ličnostima ne samo hrvatskoga iseljeništva već i utjecajnih osoba širom svijeta, naravno sve u cilju neprestana zalaganja za domovinu i svoj narod.
Mirth je, osobito u Americi, imao brojne kontakte s najuglednijima hrvatskima intelektualcima u iseljeništvu, a korespondenciju je održavao i s nizom važnih ljudi iz politike i života. Prijateljevao je s kiparom Ivanom Meštrovićem, pišući o njemu u dva navrata na engleskomu i španjolskomu jeziku, dopisivao se dr. Vladkom Mačekom, družio se s vrhbosanskim nadbiskupom u izbjeglištvu Ivanom Šarićem, s velikim hrvatskim slikarom u emigraciji Kristijanom Krekovićem, s nestorom hrvatskoga novinarstva u dijaspori Bogdanom Radicom, s Vinkom Nikolićem i nizom drugih uglednika širom svijeta, o čemu je ostavio korespondenciju i zapise kao vrijednu ostavštinu.
O političkome angažmanu Karla Mirta treba s govoriti s puno opreza. Ne bi se moglo kazati da je bio političar klasična tipa, a emigrantska stereotipa, koji je koketirao s ustaštvom. On jednostavno nije bio taj, njega nisu okupljale neefikasne grube metode jalove emigrantske političke borbe, on je pravilno ocijenio i procijenio da se hrvatskomu narodu i domovini može pomoći na drugi način, na onaj koji će biti učinkovit i prihvatljiv demokratskom svijetu. Taj svijet je trebalo najprije upoznati s Hrvatima i Hrvatskom, dati sasvim drugu priču od one koju je jugoslavenska i srpska politika plasirala. Zato je Mirthov angažman, koji je zadirao u politiku, bio krajnje racionalan ali odlučan: ''Što se tiče nas američkih Hrvata, građana Sjedinjenih Američkih Država, na nama je da istom odlučnošću, istom onom ustrajnošću kojom se bore ovdje američki Židovi i za svoju progonjenu braću na svakom mjestu braniti interese hrvatskoga naroda, jer ako mi to ne učinimo, nitko drugi ne će učiniti.'' (Tito primjenjuje Brežnjevljevu doktrinu protiv Hrvatske, Croatia Press, 25. 12. 1971.)
Upravo zbog svoga domoljubna angažmana, komunističke jugoslavenske vlasti su ga proglasile bez suda ni manje ni više nego 'ratnim zločincem'. Bilo je to u montiranomu političkom procesu koji je vođen protiv Mirka Vidovića 1973. g. Okrivljenika se teretilo da se, među ostalim, susreo u inozemstvu i s Karlom Mirthom. Saznavši za tu lažnu optužbu Mirth je sudu napisao pismo kojim je demantirao tu laž. U tome nije prezao uputiti pisma jugoslavenskim i srpskim vlastodršcima. U pismu Jakovu Blaževiću, tadašnjemu predsjedniku Sabora piše 1972. g.: ''Oba smo iz Like i nije da se baš ne znamo! Pišem Ti stoga po domaću. Mislim da bi valjalo da ti netko iz ove perspektive reče neke stvari 'indirektno u oči' poput Ise Palavorde, ili što bi rekao pokojni urednik 'Zajedničara', Krivopućanin Filip Vukelić: da čuješ i drugo zvono. (...) Ne vjerujem da će od ove pisanije biti ikakve koristi, ili što bi u Lici rekli: ikakve fajde. Ljude ste osudili, pa sad ujo vuk magare. Ja ipak ne mogu prijeći preko toga, a da ne ustanem u obranu meni potpuno nepoznatih ljudi, kojima taj Vaš zamjenik okružnog javnog tužitelja pokušava po ne znam kakvoj perverznoj taktici privezati o vrat torbu koja bi sadržavala tobožnje moje grijehe od pred 30 godina, ne bi li ih tako što dublje potisnuo pod vodu!'' A radilo se o optužbi Krešimiru Mikolčiću i Dragi Stipcu 1972. g. da su se u inozemstvu susreli na nekakvom simpoziju s Mirthom. Naravno da mu Blažević nije odgovorio.
Mirth je u vrijeme 'hrvatskoga proljeća' također bio angažiran pišući članke u 'Croatia Pressu' – Sramotna uloga marionetskih lutaka u hajci protiv hrvatskog naroda – naglašavajući ulogu časnih ljudi 'koji su pokazali ovih dana da odbijaju biti oruđe onakve khuenovske politike u Hrvatskoj kakvu sada nastoje oživjeti razni Rade Bulati i Milutini Baltići', što je eto aktualno i danas kada ti isti ponovo jašu nacionalističkoga srpskoga konja ogrnuta 'antifašizmom'.
O Karlu Mirthu bi se moglo mnogo toga kazati, što bi nas predaleko odvelo u odnosu na pretenziju ovoga članka, no valja istaknuti još nekoliko stvari. U pogovoru Mirthove objavljene knjige 'Život u emigraciji', Stan Granić ističe: ''Njegove dugotrajne aktivnosti na novinarskom i književničkom polju, kao i na polju uredništva i izdavanja, ukazuju na čovjeka beskrajne energije, entuzijazma, usredotočenog i discipliniranog. Ta disciplina i entuzijazam karakteristika su cijelog njegovog pristupa predstavljanju Hrvatske i Hrvata kako engleskom čitateljstvu, tako i hrvatskoj dijaspori.''. Mirth je donirao svoju veliku i vrijednu zbirku hrvatskih novina, periodičnih izdanja i knjiga te dio svoje prepiske i korespondencije Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Za svoj više od polustoljetni rad u emigraciji dobio je 1995. g. Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića i Red hrvatskoga trolista.
A čime mu se odužio njegov rodni grad? Za sada samo s njegovim likom na kamenom kubusu u Gačanskom parku hrvatske memorije, koju je inicirala i organizirala Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke. Barem toliko.
I na kraju ovaj članak vrijedi završiti sljedećim citatom već navedenoga Stana Granića: ''Mirth je bio gledan kao vođa među onim velikim intelektualcima u dijaspori koji su uložili sav svoj život u borbu za širenje istine o Hrvatskoj i Hrvatima širom svijeta.''. Ima li veće misije, ima li veće sreće, ima li većega zadovoljstva za čovjeka koji je sav svoj život posvetio svomu narodu, često zbog toga zakinuvši svoju brojnu obitelj, da doživi ostvarenje svojih nadanja, gledajući kako su sazreli plodovi njegova rada na velikome stablu borbe za samostalnost i demokraciju u Hrvatskoj?
I na kraju, laka mu bila američka zemlja!
Milan Kranjčević