OTOČAC – Ovih dana je konačno otisnuta knjiga Milana Kranjčevića pod nazivom Kompoljski govor XX. stoljeća. Treba spomenuti da je u trenutku izdanja Kompoljskog govora XX. stoljeća prošlo četvrt stoljeća od izdanja prvog naslova na gackoj čakavštini - zbirke pjesama Krosna, autorice Jadranke Prše. U tom, ,naoko’ kratkom razdoblju, kad je u pitanju istraživanje jezika, sporadično, manje ili višesustavno i znanstveno, valorizira se i baštini ovaj neopravdano marginaliziran i zapostavljen dio ukupnosti hrvatskoga jezika. Ova je knjiga značajan doprinos vrlo važne misije očuvanja i revitalizacije gacke čakavštine. Autor je uporno i dosljedno, u utrci s neminovnim zaboravom i vremenom, pomno bilježio ovaj izričaj u najrazličitijim formama, medijima i strukturama.
Riječ je o svojevrsnom priručniku kojim se s lakoćom mogu služiti svi oni zaljubljenici u ovaj idiom koji nemaju sklonosti znanstvenim jezičnim istraživanjima, ali i jezični stručnjaci, u prvom redu dijalektolozi koji zahvaljujući ovoj knjizi imaju na raspolaganju zabilježene dragocjene, sočne i žive primjere riznice ovoga govora. Potpunoj fonološko-akcentskoj zabilježbi jezika svakako doprinosi i pedantno i točno akcentuirana građa.
Autor je nastojao gramatičku problematiku kompoljskoga govora obuhvatiti u svim njezinim važnim aspektima koristeći novije jezikoslovne metode i pritom ostati što jednostavniji i pregledniji, bez pretenzija da ostvari visokoznanstvenu literaturu. Autor je vrstan i pronicljiv opažač i slušač ovog idioma koji će kao vjerodostojan komentator oteti vremenu jezično blago svog materinjega govora i na taj ga način ostaviti kao trajni dokument svim budućim pokoljenjima.
Uz fonološku i morfološku analizu, koje su se sporadično pojavljivale u dosadašnjim radovima nekih drugih autora, Kranjčević je prvi puta donio sintaksu, stilistiku i leksikologiju ovoga govora. Posebno su vrijedni brojni primjeri kojima objašnjava sintaktička obilježja jer je riječ o potpunim, vrlo slikovitim i mnogoznačnim rečenicama koje mogu itekako koristiti kao savršenagrađa za buduće opservacije ovog govora.
U stilističkim analizama autor je pokazao izniman dar za minuciozne semantičke razlike u korištenju bliskoznačnica ovog govora, ali i zadivljujuće jezično bogatstvo kompoljskoga idioma. U leksikološkim istraživanjima najcjelovitiji je dio koji se odnosi na jezično posuđivanje koje jasno pokazuje kao dio sociolingvistike s kim, kako i pod kojim okolnostima su živjeli stanovnici Kompolja tijekom povijesnih bespuća. Možda baš zbog ove cjeline Kompoljski govor XX. stoljeća prestaje biti samo jezični priručnik i postaje naslov koji nudi odgovore na pitanja brojnih znanosti.
I ono što jest najvrjednije je činjenica da autor posve osviješteno govori o razvoju svog mjesnoga govora te često komparira jezične pojave u prošlosti, s onima suvremenima, aktualnima. Ističe kako se jezik mijenja, stagnira, razvija kao i bilo koje drugo živo biće i da je nužno brinuti se o njemu, darovati mu pozornost i iznad svega ljubav da bi opstao.
S. Orešković