OTOČAC – Valjda pok je Bog stvorio čovjeka, u njemu se javlila pusta želja da se vine u nebesa i da leti. Da barem ptica bude. Ali mu nije dano, sve je ostalo na čežnjama i snovima. Koliko puta je svatko od nas sanjao da leti, i lijepo mu bijaše, nikada ljepše i onda neki šum prekine tu ljepotu u stropoštamo se u stvarnost, čovjeku je dano da samo hoda po zemlji. Ma i plivanje mu je rubno, zahtjevno. A kamoli let.
Nisu li još Dedal i sin mu Ikar drznuli se napraviti krila i poletjeti, a Ikaru se to toliko svidjelo da se vinuo visoko, visoko, sunce mu je otopilo vosak na krilima i on se stropoštao u more i utopio? Nije li Leonardo da Vici sanjao i stvarao naprave kojima bi čovjek mogao poletjeti, čak je i padobran osmislio? Ako već umjetnim krilima nije mogao letjeti, barem je zamislio kako usporeno padati. Nije li i naš veliki mislilac Faust Vrančić smislio padobran? Smislio ga je. Zar se nije Portugalac Bartolomeu Lourenço di Gusmão dignuo prvi u zrak 1709. godine balonom punjenim toplim zrakom? Krajem 19. i početkom 20. stoljeća čovjek je stvorio mehaničke naprave kojima je „poletio“, poput dirižabla, zatim prvih letala i napokon zrakoplova.
Ali prosječnom čovjeku, pa čak i u današnjim danima, nije lako poletjeti ni mehaničkim napravama, skupo je to. Nedostupno. I kao onima od najstarijih vremena, od stvaranja svijeta, nije mu preostalo ništa drugo nego popeti se na kakvu vršinu i promatrati svijet ispod sebe i oko sebe. A ima(lo) se što i vidjeti, baš kao na ovoj fotografiji.
M.K.
Foto: J. Benčić