OTOČAC – Za ljutoga vratra na televizoru razbubalo kako će pomrčat Sunce čera. I to za zlo svoje čula naša baba Marjanka. I oće una vidit pomrčinu, i oće. – Ali, baba, to kod nas ne će bit, to će ti bit tamo negdi u svitu, u Ameriki. – Nemoj ti mene munjenon delat! Ča ti misliš da Sunce prebire kadi će pomrčat? Uno pomrča u celomu svitu odedanput. – Baba, ni tako, to ti zavisi kako se zemaljska Kugla pomiče, i Misec kako naleti, ni svudaj ednako. – Aj, nemoj brndat!. Gren ja zet kuterevku i lipo u voćaru sidit i čekat kaće pomrčina. Velidu da druga ne će bit za puno godin, a dotljen ki živ, ki mrtav. – E, to si dobro rekla.
I zede baba kuterevku i ode u voćar, sede pod slivu i čeka da Sunce pomrča. Beči se u sunce, gre joj u oči, namulila rubac, svedno još rukon zaklanja. – O, baba, grum pukal ute i u pomrčinu, oš oslipit? I nako i nako si ćorava. – A od česa ću oslipit, a? – Pa od toga ča kaj munjena ćiriš u Sunce, dokturi velidu da krst more bez očinjega vida ostat. – M, dokturi velidu. Nek velidu, konda san edanput u Sunce gljedala pa me evo, nisan još oslipila. – Ma to se mora gljedat kroz jake sunčane ćali, il kroz caklo ko je dim zagaravil. – Kadi su mi u vratru ćali, a nema više ni garavoga cakla na podu. Ča mogu.
Izručili mi našu babu Marjanku vragu, nek sidi i nek čeka pomrčinu. Ne će ni na južinu da dojde, da joj pomrčina ne bi promakla. I tako sidila baba, sidila, borme joj mesto progorilo i eto je nekako oko četire ure u kuću, nosi kuterevku. – Esi vidila pomrčinu, a? – podbadamo mi. Samo nas presiče pogljedon. – Lažovi edni, svi vi lažete. I ni na televizoru lažedu. Prikažujedu kako je pomrčina bila, a ni bilo ni M od pomrčine. Sad više ne verujen da je krst bil ni na MIsecu, sve ti je to laž - ode baba ljuta u svoju kamaru i bubnu vratiman.
Eto, tako kod nas završila čeranja – pomrčina Sunca.
I.B.