Zaključila roda da za njenu vrstu u Otočcu nema života

OTOČAC – Bilo je to nekada, i te kako bilo, Otočac je bio grad roda. Gnijezdile se one na širokim dimnjacima starih austrougarskih zgrada, odgajale mlade i klepetale. Bilo je lijepo vidjeti duge vratova mladih roda kako vire iz gnijezda, kako u poodrasloj dobi mašu krilima i kako se spremaju poletjeti. A stare rode kako im donose hranu i goje ih.

Bila su ta neka vremena i prošla, negdje od sredine sedamdesetih godina prošlog vijeka roda je bilo sve manje i manje i na kraju su napustile Otočac. 1965. g. zadan im je konačan udarac, stvoren je hidroenergetski sustav HE Senj, voda je ukanaljena i utuneljenja, dvije trećine Gacke je nestalo, suha korita, nema vode, nema močvarnih staništa, nema žaba, nema ribica, nema zmijica – nema rodama njihove hrane. I tako su rode bile prisiljene napustiti Gacku i Otočac. Rode su istjerali ljudi, ima toga više desetljeća, a čini se da ni oni nisu bolje sreće, i njih je snašla sudbina roda, i oni sele nepovratno u druge krajeve tražeći svoju „močvaru“ za život.

I ovog proljeća, ima tome neki dan, došla jedna roda u Otočac. Samo jedna, sama samcata. I prošetala ona tamo u Donjem gradu prema Šumećici i Vivozama. Kao da je došla izvidjeti je li se što promijenilo, ima li tu ipak možda života. Jer u Europi, močvarna staništa se revitaliziraju, obnavljaju, skužila je ta Europa ta to nije uzalud, da je to potrebno. I ostala zaprepaštena, ne da nema za rode života, nema više ni močvarnih staništa, barem onih koja su preostala između mrtvog korita rijeke Gacke i puta za Šumećicu. Oduvijek je to bila močvara, sa svojim biljnim i životinjskim svijetom, žabe u proljeće kreketale, ljudima mahom nedostupna, a tako je to valjda trebalo i moralo biti. Ali sada je roda vidjela, osobito kade se vinula u zrak, da je to močvarno stanište smanjeno, da je zatrpano nekom zemljom i kamenjem, da tamo ne raste ni travka, a kamoli što drugo.

I pitala se roda kako je to moguće? Tko je dopustio da tamo neku ljudi istresaju zemlju i kamenje, jalovinu? Odakle im to pravo? Što na to vele ekolozi? I na kraju upitala se ta roda, a o čijem se to zemljištu radi koje je na takav način ekološki obezvrijeđeno? Što je vlasnik toga zemljišta poduzeo da se sačuvaju močvara staništa? Jamačno ništa. A što se iza te šutnje krije, roda nije mogla dokučiti, ipak ona ima ptičji mozak, Ta ljudski bi imao što misliti i zaključiti da je sve učinjeno iz – lukrativnih razloga.

Naravno da se roda samo pitala, nije ona mogla niti znala dobiti odgovora. I odletjela prenevši viejst drugim rodama da se u Otočcu nešto čudno događa. A da bi se dobio na to odgovor, tu bi bilo posla za pola hrvatskih institucija i pola represivnog aparata. 

M.K.