OTOČAC – Stigle su lastavice! Gotovo pa da je ova vijest postala pravo čuđenje, ma gdje su dosad bile, što su radile? Vjerojatno je tomu razlog ovih nekoliko toplih dana, premda je bio još ožujak, pa odatle i čuđenje kako to lastavice već ranije nisu stigle. A znaju one kad treba, imaju one svoje „meteorologe“ koji im točno kažu kada treba prijeći daleki put i vratiti se na gniježđenje.
A posla puno, treba obnoviti staro gnijezdo ako nije otpalo ili ga tko slučajno ili namjerno nije srušio. Treba izgraditi posve novo gnijezdo, to je zadatak za one mlade lastavice koje se tek trebaju gnijezditi. A dok se napravi novo gnijezdo, treba blata, treba za armiranje slamčica, i to sve prenijeti i sagraditi kljunom. Tako biti mlad i odmah se latiti zahtjevna arhitektonska posla, zahtijevan zadatak.
Nekada, u stara vremena, ljudi se nisu dirali u lastavičja „gnjazda“, kako se to kaže u gackoj čakavštini. Gnijezda u štali gdje je marva bila su poimana kao neki blagoslov, srušiti gnijezdo bilo je poput nekoga grijeha. Da djeca ne bi dirala gnijezdo, babe su govorile da se „ne smi ni špijat u njega, a kamoli pačat, jerbo će lastavica ostavit mlade i ne će se više vraćat, pajdu mladi krepat“. Bile su to svakakve metode u ona vremena kojima se štitilo lastavice i njihova gnijezda. Nije trebalo obuke, tečajeva, seminara i sličnih novotarija kao sada, a da bi se brinulo o prirodi.
Ima jedna zanimljivo i pučko vjerovanje, a to je da su lastavice – svete. U narodu je bila priča da je tomu tako zato što su lastavice u kljunu vodu nosile i pojile maloga Isusa kada je sveta Obitelj bježala iz Palestine u Egipat. Eto, vjerojatno je i ovo pučko vjerovanje pridonosilo da se u lastavice „ne pača“.
Ali, za sada dosta o tomu, moglo bi se još mnogo toga kazati, no treba gusle i za pas zadjenuti.
M. Kranjčević