OTOČAC – Krovovi su oduvijek bili zanimljivi, to se osobito odnosi na krovove u gradovima, u selima to i nije nešto. Ali u gradovima, krovovi su visoko, često puta pogledu nedostižni, nepoznati, a sami po sebi su svojim oblicima, sadržajima, bojom i još mnogo čime drugim jako zanimljivi. Čak su pisane pjesme o krovovima (A. B. Šimić: O, kako volim proljetne te kiše, I snažnu pjesmu crvenih krovova, Što skrili se u sjeni starih jablanova!: V. Čerina: Padala je kiša nesnosna i hladna, Sa krovova tužno cijedila se voda; S.S. Kranjčević: Gužva se svijet bez krova, što će pod palminom granom, Tamo robovati jadno, ptice gdje brbljave lijeću), skladane i pjesme o krovovima (Hladno pivo: Hodam po krovovima, danas sam ja malo gore, imam korak od sedam milja, i oblak umjesto šešira; Sandi Cenov: Danima je sivo nebo iznad krovova,), šansone (Gabi Novak: Krovovi). Daleko bi nas to odvelo kada bi imali pretenziju spomenuti tko je sve bio opčinjen krovovima u svom stvaralaštvu.
E sada, otočki krovovi su također zanimljivi. Tu zanimljivost daje gusti sklop kuća, upravo kao i zagrebačkima, pariškima ili krovovima u bilo kojemu drugom gradu. A kada je fotografija o krovovima u pitanju, tada je poprilično izazovno snimiti ju a da bude zanimljiva i ona prava. Našoj snimateljici bilo je izazovno snimiti ravni krov na koji su se „nasadili“ otočki crveni krovovi. No, nisu joj samo krovovi zanimljivi, zanimljivo joj je bilo i nebo crvenkastih oblaka.
M. K.
Foto: M. K. G.