Romanom PATULJCI KRILA NEMAJU Kranjčević je dao sjajan opis 'mraka' jednog lokalnog moćnog divljaka. Ovim literarnim djelom taj je lokalni moćnik raskrinkan, ogoljen, svučen, razobličen u svojoj bijedi do kraja – do dna karikiranog realizma, tako da više ni dublje nije moguće.
Nažalost, mi takve tipove ili karikature svakodnevno možemo uočiti u našem javnom okruženju – i u malim i u velikim gradovima i mjestima. Kranjčević dakle ne opisuje stanje u nekoj određenoj sredini! Međutim, koja nam je korist od toga uočavanja? U ovom Kranjčevićevu romanu, svi koji su u Grad(c)u uočili i prepoznali karikiranu farsu totalitarnog uma i prakse lokalnog moćnika (koji cijelo njihovo okruženje pretvara u životnu tragediju) a koji se ne žele tome pokoriti, (na) krilima odpora i slobode lete iz grada. A u gradu ostaju različiti duhovni "patuljci" koji su svoju slobodu žrtvovali tome lokalnom moćniku… - i zato se čak i njihova tjelesna fizionomija izobličuje, dotle da, po parafrazi Orwella, taj Grad(ac) postaje gotovo "životinjska farma".
No, polako - nemojmo se zavaravati i naivno misliti da smo toga moćnog lokalnog "šerifa" ili samoproglašenog "premijera" prepoznali u nekoj našoj maloj sredini! Jer ovo Kranjčevićevo LOKALNO slika je i metafora GLOBALNOG! Kranjčevićevo fiktivno mjesto radnje – Gradac, simbol je Hrvatske, Europe i cijeloga svijeta kao "globalnog sela", na čijem čelu već sutra može stajati lokalno-globalni 'faraon'. Tko misli da je to nemoguće, već se uselio u taj grad(ac) s nevidljivim rešetkama odnosno u globalni zatvor bez zidova.
Zato neću govoriti o ovoj sjajnoj knjizi, nego želim upozoriti na važan fenomen odnosno posvijestiti kako nas (i) ovaj roman (poput raznih djela distopijskog žanra, kao što su ona starija, npr. romani Orwella i Huxleya, ter novijih autora, kao što su Houellebecque ili neki ruski pisci, itd.) potiče na razmišljanje o SEBI. Dakle, Kranjčević nas na fin način prisiljava da - umjesto da se bavimo analizama sustava diktature ili karakteristikama njegova čelnika (koji uostalom to i nije, nego je na to mjesto postavljen kao običan "birokrat"!) - razmišljamo O NAMA SAMIMA. Zato će i ovaj moj prilog imati istu namjeru, tj. poticaj: Dajmo, ljudi dragi, promislimo o sebi, ali ne kolektivno, nego pojedinačno - svatko o samome sebi: Kako se sada odnosim prema lokalnoj i svakoj drugoj moći; jesam li spreman na javno očitovanje odpora ili šutim (i "u svoja četiri zida" gunđam s figom u džepu)? Ako šutim, u koju skupinu hrvatskih šutljivaca spadam: u kukavice, dodvorice ili izdajice?
Ujedno napominjem da ovo moje izlaganje nije koncizna cjelina, jer u ovoj zgodi ne može to ni biti, nego samo niz povezanih natuknica kao poticaj na razmišljanje o vrlo važnoj i aktualnoj temi koju nam nameće ova knjiga - a ona bi (tema) mogla biti "teološko promišljanje diktature". Umjesto toga, kako rekoh, natuknicama ću pokušati naznačiti kako funkcionira društvo i DIKTATORSKI UM U 'POLITIČKOJ TEOLOGIJI' TOTALITARIZMA – što je već učinio sam Kranjčević, ali iz jednoga drugog diskursa.
Dakle, premda autor ovoga romana svoje likove religijski ne konotira eksplicitno, treba istaknuti da je za razmišljanje i analizu s teološkog aspekta ključno i presudno, i za pojedinu situaciju i općenito, vidjeti koji DUH (Božji Duh ili Zloduh) iz čovjeka govori, tj. što čovjeka naDAHnjuje. To se odnosi i na svakodnevnu tzv. običnu komunikaciju, i na kulturu (elitnu i zabavnu) ter to dakle vrijedi i za tvz. anonimca i za tzv. medijski popularnu facu.
Uzmimo za primjer apostole. Oni su bili strašljivi i "mutavi" kukavice sve dok nisu primili puninu Duha Svetoga na dan Pedesetnice – nakon toga nastupaju do konca života kao radostni i neustrašivi heroji Evanđelja, koji su spremni dati život za Isusa koji je dao svoj život za sve ljude!
Kao njihov antipod stoji npr. Hitler – kao jedan od simbola totalitarnog uma u našoj civilizaciji: bio je vješt govornik, možda i vrlo inteligentan, ali i u koječemu hendikepiran; bio je (navodno) bez jednog muda, ali (sigurno) bez imalo mudrosti; iniciran idejama iz tajnog društva "Thula" pod utjecajem magije, okultizma i sotonizma postao je zločinački um koji, kao moćni stroj, "otrovne riječi izbacuje kao strijele" (Ps 64,4), a iza sebe je ostavio milijune leševa.
Ti primjeri pokazuju kako je Duh Sveti hrabrio Isusove učenike u svjedočenju kulture ŽIVOTA, a iza Hitlerove nazzideologije stajao je Zloduh koji je taj sustav i njegove protagoniste nadahnjivao na kulturu SMRTI. Ni u tome velikom nazzigradu 'patuljci nisu imali krila' - većina je šutjela (uostalom kao i pod Staljinom i drugim totalitarnim satrapima)…!
To je dakle jedan vid ili jedna razina za razmišljanje o ovoj knjizi. Drugi vid su dva fenomena koji su kao dvije pozornice na kojima se odvija radnja, a čitatelju su poticaj na razmišljanje i traženje onoga što je iza kulisa. Prva pozornica je odnos ON – "patuljci", tj. gradski moćnik na jednoj strani i građani (raznih kategorija) na drugoj! Druga pozornica je odnos On – ONI (tj. diktator pojedinac s jedne strane i "diktatura manjine" s druge strane odnosno skrivena moć "novih vladara/gospodara svijeta", kao ih nazivaju John Pilger ili Jean Ziegler, o kojoj moći i sam taj diktator ne mora znati mnogo – taj globalni poredak, koji se ubrzano formira, ja zovem 'demokratski totalitarizam').
Budući da je kod nas narod uglavnom usmjeren na gledanje utakmica na domaćem terenu, ovaj će Kranjčevićev roman većinu čitatelja potaknuti da uoče domaći dominantan fenomen: mnoštvo nepismenih i priučenih diletanata u politici – čak i na početku famoznog 21. stoljeća! No, dok možemo lako shvatiti zašto su '90. ulazili u politiku mnogi koji su željeli i osjećali da mogu na bilo koji način doprinijeti napredku Hrvatske, jasno je da danas to više nije potrebno, štoviše štetno je. I upravo zato što nema svijesti kako je nuždno da (i) u politici budu stručni ljudi, ali moralni i školovani na specijalnim akademijama ter vrlo vješti u toj struci odnosno u diplomaciji, kod nas su i u Saboru i u Vladi i u vodstvima stranaka toliki koji gotovo da ne znaju ni hodati, a kamoli suvislo govoriti, a među njima su i pjesnici i teolozi, i ratnici i ginekolozi… itd. Upravo zato politički govori nekih takvih "smušenjaka" (kako bi rekao pokojni naš Franjo Veliki) često – parafrazirat ću nazivom jedne feminističke drame, u nadi da se nećete sablazniti - nalikuju na "vaginine monologe" odnosno na sadržaj koji se obično opisuje jednim prostačkim izrazom, a koji pred vama ne mogu izgovoriti…
No možda će vam zvučati vulgarno (i) ovo što ću sada reći, ali napominjem da nipošto ne želim uvrijediti liječničku struku i one koji su kao "doktori" imali značajnu ulogu u politici u demokratizaciji Hrvatske, ter vas ujedno molim da i ovo shvatite kao određenu metaforu ili također parafrazu. Naime, ako možda ipak možemo imati razumijevanja za "profesionalnu deformaciju" nekih medicinara-političara, zbog njihova stalnog 'bavljenja' istim ljudskim organima, nikako se nikome od njih ne može oprostiti njihova laž pod plaštem istine, njihov navodni "društveni angažman" i tzv. "skrb za opće dobro" (što su pojmovi koje jaaako vole naše teolozi!) a koji su samo pokriće za vlastite interese i koji narodu ne donose nikakvu korist, tj. ostaju podpuno bezplodni, a sva njihova (predizborna) obećanja redovito su najobičniji "dim" iz istog "izvora" koji ste, vjerujem, prepoznali u prije rečenom izrazu… Naravno, što su na odgovornijem položaju to su opasniji – poglavito oni koji slove kao "velike Hrvatine". A ima ih sijaset u svim dijelovima Hrvatske.
Zato sam, dugo prateći ponašanje nekih lažnih tzv. moralnih veličina u politici, potaknut i ovim romanom, definirao četiri teška & smrtna grijeha političkih estradnjaka diktatorske opcije s tzv. domoljubnom orijentacijom. Jer svaki njihov nastup je proziran show loših glumaca i stranačkih obmanjivača politički i medijski nepismenoga naroda; to je uvijek jeftin igrokaz pred "zbunjenim stadom pasivnih promatrača" (W. Lippman) mase hrvatskih birača. Ta moja definicija spomenutog fenomena sažeta je u 4 oznake u 15 riječi (prve tri su u tri riječi, a četvrta dvaput po tri). Ti grijesi su zapravo stvarnostni odraz mentalnog sklopa i sadržaja psiho-profila navedenih "lokalnih moćnika". Evo ih:
Netko bi me sada mogao upitati gdje je tu teologija, tj. teologija političke diktature. Odgovor je dijelom i u povezanosti onoga prvog vida (o kojem sam kratko govorio na početku) i ovoga drugog (koji je naizgled samo sociološki). A riječ je o društvenoj ulozi pozitivnog AUKTORITETA, koji na sve načine ruše današnji mediji – što nije nimalo slučajno, nego je projekt i plan (sjetimo se nedavnih grafita na autobusima europskih gradova pa čak i u Zagrebu: BEZ BOGA, BEZ GOSPODARA!). Dok se, istodobno, silno reklamira negativni auktoritet – od svakog filmskog 'negativca' do pojedinog 'aferaškog' političkog lidera…
Najprisutniji primjer je globalno medijsko pljuvanje po Trumpu. Ali i po Putinu, premda na drugi način. Poslušajte zato ovo. U knjizi P. Seewalda POSLJEDNJI RAZGOVORI (s papom Benediktom XVI), na novinarovo pitanje "kakav je bio susret s Putinom?", papa Benedikt odgovara: "Zaista zanimljiv. Govorili smo njemački, on izvrsno govori njemački. Nismo išli odviše u dubinu, ali mislim da je on - čovjek moći naravno - na neki način dodirnut nužnošću vjere. On je realist. On vidi da Rusija trpi zbog razaranja morala. I kao domoljub, kao netko tko hoće Rusiju ponovno učiniti velikom silom, on vidi da uništenje kršćanstva znači i uništavanje Rusije. Čovjeku treba Bog, on (=Putin) to očito vidi, i time je on sigurno i iznutra dodirnut. On se i sada, kada je Papi [papi Franji] predavao ikonu, najprije prekrižio i poljubio je." Eto, a u svim je lijevim i liberalnim medijima u Hrvatskoj, koji se prave pametnijim od pape Benedikta, taj čovjek (Putin) prikazan kao monstrum. Jednako kao i Trump…
Što hoću reći? Želim ukazati na medijsku evoluciju pojmova: (Bog) – Otac –Vladar – Diktator – Satrap – Monstrum. Na djelu je dakle već dugo tzv. dekonstrukcija pojmova, korumpiranje riječi i političko silovanje jezika – na što je briljantno upozorila njemačka sociologinja Gabriele Kuby u knjizi SVJETSKA SEKSUALNA REVOLUCIJA – Uništenje slobode u ime slobode. Na navedenom primjeru je očito pomicanje značenja od svetog i prirodnog do nakaznog i odvratnog: otac je diktator, vladar je satrap, Bog je monstrum! A cilj je uklanjanje i Boga i zdravog auktoriteta iz društva i svijesti čovjeka, kao bi se lakše zagospodarilo duhovima i umovima ljudi.
Zato papa Benedikt, u spomenutoj knjizi POSLJEDNJI RAZGOVORI, govoreći o Bogu, na samom kraju knjige u odgovoru na pitanje o ljubavi, priznaje i vlastitu evoluciju pa kaže: "Biti ljubljen i drugima uzvratiti ljubav uvijek sam držao temeljnim da bi se uopće moglo živjeti, da bi se samomu sebi moglo reći da, da bi se drugima moglo reći da. Naposljetku mi je postajalo sve jasnije da sâm Bog nije samo, recimo tako, silni moćnik i daleka sila, nego da je ljubav i da me ljubi – i da stoga On treba usmjeravati naš život. Treba ga usmjeravati ta snaga koja se zove Ljubav."
Na kraju, kao poseban vid Kranjčevićeva romana želim istaknuti ulogu medijâ – jer i ova knjiga je medij. Dakle, ne treba posebno isticati koliko je danas u svemu u našim životima ULOGA MEDIJA doslovce strahovita. To je davno naglasio odnosno uzalud isticao najcitiraniji živući intelektualac nakon Aristotela, američki Židov Noam Chomsky, najpoznatiji suvrjemeni lingvist i politički komentator (kojega neki proglašavaju anarhistom jer je žestoki kritičar kapitalističke demokracije i agresivne politike koju američki establishment pro/vodi na globalnoj razini). Žalostno je da su ga mnogi hrvatski misleći ljudi odkrili – kao Columbo Ameriku – tek ovih dana, iako je već 2002. u Zagrebu objavljena njegova knjiga MEDIJI, PROPAGANDA I SISTEM.
U toj knjižici, koja je zapravo kompilacija njegovih prijašnjih javnih nastupa, na mnogo mjesta on ističe kako je svrha medija u cijelom svijetu – i u totalitarnim režimima i u demokratskim društvima! – ista kao u Americi! Navodim doslovce: "Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nam (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili nečim sličnim. Bilo čime, samo da nije ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne dečke. 'Mi' se brinemo o tome." (MPS, Što čitaš?, Zagreb, 2002., str. 11-12).
A u intervjuu jednom hrvatskom mediju Chomsky kaže: "Uloga američkih novinara je otkrivanje, osuđivanje i ismijavanje svake manifestacije koja oponira dominantnim aranžmanima moćnika, uključujući silnu opoziciju korporativno vođenoj globalizaciji. Osnovni cilj je zadržati javnost što dalje od bilo kakvih spoznaja o tome što se uistinu događa" (Feral Tribune, 28.7.2001.).
Zato je već legendarni Aldous Huxley u romanu VRLI NOVI SVIJET proročki najavio zastrašujuću viziju budućnosti – koja je, nažalost, već naša stvarnost(!): "Ne postoji nikakav razlog zbog kojeg bi novi totalitarizam nalikovao starom. Vladanje batinama i vodovima za strijeljanje, umjetno izazvanim nestašicama, masovnim zatvaranjima i progonstvima, nije samo nehumano (za to danas nitko ne mari); dokazano je kao nedjelotvorno – a u doba razvijene tehnologije, nedjelotvornost je grijeh protiv Duha Svetoga. Stvarno totalitarna država bila bi ona u kojoj svemoćna izvršna vlast političkih glavešina i njihove vojske upravljača kontrolira populaciju robova koje nije potrebno prisiljavati, jer oni vole svoje robovanje. U današnjim totalitarnim državama, zadaća da robovi zavole svoje robovanje dodijeljena je ministarstvima promidžbe, masmedijima i učiteljima" (A. Huxley, novi predgovor za Vrli novi svijet, 1946., Izvori, Zagreb, 1998.).
Stoga, gospođe i gospodo, braćo i prijatelji, s obzirom na to da smo stalno pod medijskim terorom informacija o terorizmu, evo jedan zanimljiv navod:
"Mislim da problem nisu samo dezinformacije i (terorizam). Problem je puno veći. Da li mi želimo živjeti u slobodnome društvu ili nečemu što doseže oblik totalitarizma nametnutoga od samoga sebe, sa zbunjenim stadom totalno marginaliziranim i upućenim nekamo drugamo, prestrašenim, koje viče domoljubne slogane, bojeći se za svoje živote i dive se vođi koji ih je spasio od uništenja dok obrazovane mase paradiraju po naredbi, ponavljaju slogane koje moraju ponavljati, društvo se raspada doma, završavamo kao država koja postaje pojačanje. To su dva izbora. I morate se suočiti s njima. Odgovor na to pitanje nalazi se u ljudima kao što smo ti i ja." (Noam Chomsky, 2002.!!!)
Što je pak najveći razlog povećanja pomutnje u suvremenom svijetu? Jedan od njih sigurno "leži upravo u tome što se čovjek boji pogledati u lice njenim stvarnim uzrocima", kako reče genijalni švicarski filozof De Rougemont. U djelu UDIO ĐAVLA on piše: "Vjerujemo u tisuću i jedno zlo, bojimo se tisuću i jedne opasnosti, ali smo prestali vjerovati u Zlo i bojati se istinske opasnosti. Ukazati na zbiljnost Đavla u ovom svijetu ne znači uvećati strah, već ponuditi mu istinski Predmet. To znači zastrašiti na valjan način. I to je, možebiti, način da se izliječimo od pogrešnih tjeskoba koje nas paraliziraju, ili od tjeskobe što je rođena iz lažnih opasnosti. Nikada čovjek nije u većoj opasnosti nego onda kad je obmanut glede pravca prijetnje, kad svoju energiju napreže u obrani koja je uperena u prazno, dok se Neprijatelj primiče s leđa."
Zato Đavao (kao najveći totalitarist!), "ustvari, nije opasan na mjestu na kojem se ukazuje i gdje ga se bojimo, već samo tamo gdje ga ne znamo vidjeti", upozorava De Rougemont. A kad je riječ o političaru, najstrašniji previd je kad on đavla ne vidi - u vlastitoj fotelji!
Međutim, da mnogo zanimljivih sadržaja ima u medijima i u govorima političara odkriva nam (bez namjere uopćavanja!) i BIBLIJA. Čujmo:
"U njihovim ustima iskrenosti nema, srce im je puno zloće; grob otvoren grlo je njihovo, jezikom svojim laskaju" (Ps 5).
"Usta su mu puna kletve, lukavstva i prijevare, pod jezikom njegovim muka i nesreća... (Ps 10).
"Istrijebi, Gospodine, sve usne lažljive i jezik hvastavi; one što zbore: Jezik je naša snaga, naše su usne za nas: Tko nam što može?" (Ps 12).
I da zaključim, ovaj Kranjčevićev roman, za koji autor zaslužuje višestruke čestitke (želio bih također da se što prije prevede na neki strani jezik!), svakoga mislećeg čovjeka kršćanske civilizacije mora prisiliti na ispit savjesti, tj. potaknuti ga da se upita: Gdje sam ja u ovom 'globalnom grad(c)u' - jesam li već patuljak ili to polako postajem, ili pak imam jaka krila spremna za let iznad političke propagande i nasuprot njoj; jesam li lišće po kojemu moćnici gaze ili imam ujevićevsku dušu "za let stvorenu" i evanđeoski duh spreman na radost zato što je progonjen…?
A kršćanina, naviknuta na svakodnevni 'razgovor s Bogom', ovaj roman može potaknuti i na molitvu – naravno i na krunicu, kojom se može (kako reče Gospa u Fatimi – čak i "rat zaustaviti") - ali ne samo na tradicionalnu molitvu za obraćenje grješnika, nego i na malo 'drskiju' molitvu upravo po riječima Sv. pisma. Jednu takvu svoju svakodnevnu molitvu složio sam od pet zaziva i, prema početnim slovima, nazvao sam je SUDOR (lat.: znoj, napor), a riječ je o pet biblijskih molitvenih izričaja upravljenih Bogu, Gospodaru svega. Evo te molitve (kojom završavam ovo izlaganje):
Silne zbaci s prijestolja!
Uništi one koji kvare zemlju!
Dokrajči bezakonje zlotvora!
Obuzdaj oholost knezova!
Rasprši narode (lobije) koji se ratu vesele! Amen.
Hvala na pozornosti!
A.Kaćunko