OTOČAC – Ki je krunpir iskopal, iskopal je. Ni do čekanja. Rekal je edan stari čovik, mrak mu na putu, da se njemu sveti Mijovil više neće pišat u krunpir. Imal je i pravo. Vi ga prognoze dajedu rekli da će rujan bil jako tepal i suv, a vidi na, od kišurine ne moreš oka otvorit! Ne moreš iščekat dva lipa dana da to zericu krunpira iskoplješ, sve mokro, buce u glibu ostajedu.
A mora se kopat, kako neš, natatalilo se ve godine sve na njega. Ruba li ga ruba, ako se ne iskoplje neće niš ostat neg oglobine, a to ni prasci nejdu da idu. Navalil beli črv, Bože moj dragi, tat se udebelil samo tako, ma moreš i nabrat kaj sliv. Da su za ist, bilo bi južine, nako na mast i vrć i propeć, al nisu za ilo, u njimi sama svojština, pa eto ti ga na. Jopet ima mišev da verovat ne moreš koliko i je, nakotilo se toga smrada. Kako vile zabodeš i kućicu prevrneš, tako uni bižidu kudaj koji mili moji. Akoš letiti za njimi ubijat, kaš krunpir pokopat? A miši čudo deladu, nema većega krunpira kaj ni naglojan. Nekomu se grusti na takov krunpir, a unda se jopet tišimo da ako je za miša dobar i ako miš ni krepal, da je dobar i za ljude, el, ekološki se tomu vratru veli. Al to ni sve, malo kaj krunpoir, osobito naj krupniji, ni izvrtan od nekvi tanki črvi. To sve po njemu tuneli pa kad ga biliš moraš pol bacit. Lako bi bilo bacit da je prasac pa njimi skuvat, al niki ne drži prasce, van u kantu od smeća.
A ča drugo nego kopat i pivat: „krunpirići, mila braćo moja, nigda mi se zamirili niste …“.
I.B.