Kad se u našem gradu posiječe prestarjelo drvo, prilikom daljnjeg rezanja uvijek se ustanovi da je puno gelera - metalnih ostataka ratnih projektila koji su ’91. mjesecima sijani po Otočcu s namjerom da rane, ubiju i unište. Iako to svi znamo, svaki put se iznova začudimo kako je to drvo, eto, ostalo živo i naizgled zdravo, a tako jako ranjeno. Izvana je listalo, cvjetalo, davalo plodove, a iznutra nevidljivo bolovalo.
Takvi smo i mi, koji smo preživjeli rat, poput toga našeg drveća. Izranjavani nevidljivim gelerima. Vidljive rane davno su zacijelile ožiljcima, a sam Bog dragi zna što je s ovim nutarnjim. Neki od nas vidljivo su traumatizirani i pate od nekog oblika PTSP-a, a neki listaju i cvjetaju i daju plodove…. Ipak, u svima do daljnjega spavaju geleri…
Inače na slici su posljedice onog nedavnog jakog vjetra u voćaru moje bake.
M.K.G. - Facebook / I.B.