SINAC/LEŠĆE – Visoki snijeg je ove godine učinio svoje i na Tonkovićevu vrilu, na najvećem vrilu rijeke Gacke. Trošne i zapuštene „malenice“ (barem one što su poput klimava babina zuba preostale), koje prijete već odavna kako će se stropoštati u hladne vode Gacke, a koje nisu odavale ni najmanje lijepu sliku na ovom lokalitetu, došle su po prirodi stvar na red da budu „uklonjene“. O tome se pobrinuo snijeg, a što on nije dovršio, hoće vjetar i kiša. Možda je tako i bolje nego da stoje kao ruglo.
Inače svi rado govore o tome kako bi „netko trebao“, „zašto netko nešto ne poduzme“, ili sličnim vokabularom, da se ova propala tradicijska kulturna baština spasi, obnovi i sačuva. Lijepo zamišljeno, ali mnogo teže ostvarivo. Ni blizu situacija nije slična onoj na Majerovu vrilu, gdje je većina mlinica i pilana obnovljena (neke davno propale ipak nisu). Problem je u vlasničkoj, odnosno posjedovnoj strukturi, vlasnika (posjednika) ima „mali milijun“, ponešto ih je u Sincu odnosno Lešću, nešto po hrvatskoj „dijaspori“, nešto u pravoj dijaspori diljem bijela svijeta. A bez suglasnosti svih (dovoljno da jedan kaže „ne ću“ ili „ne pristajem“) nije moguće ništa učiniti. Nije tek tako moguće povući sredstva iz Europe dok imovinsko-pravni odnosi nisu na čistac izvedeni. Zato je stanje takvo kakvo jest.
Neki će se zapitati, a kako se onda moglo na Majerovu vrilu? Pravo pitanje, tada se moglo jer je hrvatska država financirala obnovu mlinica i pilana, pristavši da se ne istjeruje vlasnička struktura, odnosno da barem neki od posjednika pristanu da se radovi sanacije izvedu, ali pod uvjetom da objekte stavljaju na raspolaganje za turističke djelatnosti. Kako su okolnosti promijenjene, takvih mogućnosti više nema. Istine radi moguće je da neki od vlasnika, odnosno posjednika naprave projekt, da ga kandidiraju i da dobiju sredstva za obnovu, bilo bi lijepo. Inicijativa je isključivo privatna, tako to treba i mora biti. A do tada priroda čini svoje.
M. K.