OTOČAC – Je sreda, je placa, al jopet kaj ni to ono. Ima nešto stolic na placi, došla baba Milja s čerišnjami, crnima, veličkima, jopet s nekvin crljenijima i manjima, ma ki in se more u felu razumit. Je da su čerišnje lipe, al ima već i domaći čerišanj, ni rani, i kod nas. Pa tako, ne prodajedu se kaj na larmu. Ima i domaće slanine, iscirila se bože jedini. A ta liči stotinu bolesti, ma već ča pogledaš u nju, man ti je nekako bolje. Ima i jaj, domaći. Pitamo ednu babu na stolici: a kako mi moremo znat esu li jaja domaća, vrgli ste i uve kore ča se prodajedu po velikimi butigami? A una nami, el ta baba, da se to man vidi. A kako se vidi? Jaje – jaje, vratar sotoni brat. A una nami dasu jaja različite farbe, vo crljenije, no bleđe, da edno veće, drugo zericu manje, da imadu nekve piknjice po sebi, a da to nemadu jaja ka nisu domaća. Red je bilo odustat, vidimo mi da se žena naoružala tin vratarnjin mraketingon i divani li divani, kaj na reklami na televizoru. Nisu ni babe na stolici ča su negda bile, ma kakov.
Unda jopet podbile rožice, ima i da i pregljedat očimi ne moreš koliko i je. Ve srede nešto manje prisada i tako ti stvari, ki posadil - posadil, ki odustal - odustal. Nekomu posajeno račica potamanila, nekomu led, nekomu tuje ovce prebrstile, pa se ti nabrani, e. Eto tako na današnjoj otočkoj maloj placi.
I.B.