OTOČAC – Rekla bi moja pokojna baba Ane, Bog je pomiluj i mrak joj na putu, da na otočkoj placi ima i od vraga dlak. To una oće reć da nema česa nema, jerbo ki je vidil te vražje dlake? Ma niki! Al i toga na otočkoj placi ima, babe donesedu. Tako je bilo i danaske, o tomu zelenju ne ćemo više jezik trt, van nan za oko zapne vako … drugovačije, uno česa često nema.
A danaske je na stolici osvanula klječana torba. Borami je, baš klječana. I to friško klječana. Ni to stara torba, ma kakov stara, ispod čekića je. Vidi se to i po mušti, muštra je fort jednostavna, obična, prije bi se reklo da je naminjena za bisage neg za torbu, al eto. I malo joj farbe nanašadu kaj na … kaj na … kaj na, zna se kudaj.
Torba je takova kakova je, treba cenit ča je klječana, ča ni obično satkana. Samo bilo bi je dobro malo obrijat, nekako je jako runjava, el. Jerbo klječane trobe su fort bricaste. A va, voj kaj da fali malo – depilacije. Al jopet, kad čovik zame da više ni ne prave vune, duge, od odmaći ovac, vune ka se bola konda je od žice spredena, van od ovac kima je mat obična ovca, a ćaća merino, ne moreš ti više dobit tu negdanju vunu. Va se nova frčka, ma ča god da joj delaš. To se vidi i po grofima na torbi, uni su nako bogati, raširili se kaj maće lunbrelice. A negda, negda su babe čupale vlas iz vune na grdaše delane, to posebno prele i od takovoga prediva gadile kite na torbami. Unda su te kite nako lipo padale, nisu bile nakostrušene. Nema više vlasi jerbo nema ni prave domaće vune od negdanji ovac. Sve se prominilo, al jopet treba pofalit ča je torba klječana, i to u vo vrime dvajstiprvog vika. Jerbo danaske klječat malo ka ženska zna, na prste edne ruke dalo bi se u pol Rvacke prebroit i. Dakako.
I.B.