OTOČAC – Pitadu neki ljudi da zač na malu placu donašadu krunpir za prodaju? Reko, kakovo van je to pitanje?! A uni meni da takovo, jerbo da svaki ima u bašći ili kadi u polju krpicu krunpira, a krunpir se već more na sav ma kopat. Već i otvrdal. Eeeee, velin ja njimi, dobro vi ciljade al ne pogajate dobro. Da kako? Vidi vako, vaj krunpir na placi je za naj narod ne samo u gradu, van je moda došla i na selo: ne isplati se; ima na placi; ima u centrima za kupit. Siću toga je vaj krunpir na placi, velin ja njimi. A uni ume gljedadu kaj u televizor, niš im bistro ni.
Čovik bi rekal da je va godina za krunpir samo takova, a ni baš. Je da ljiva kiša, da je ima i prekoviš, al jopet taj krunpir ni toliko jedar koliko bi krst pomislil. I dost naroda divani da ga je pod kućicom malo, ni ga puna zemlja. Unda kase tomu doda da vo vrime gre na ruku plamenjači ili fitoftori, da ga treba šrpicat, Bože mi prosti, kaj vinovu lozu, da se narod tuži da mu je krunpir nekako digal lišće u višak, da je počel crnit, bolest je tote. Dost nji ćapi kosu uruke i prekaša cimu i iznaša van, morda bi ča spasil. Morda. Jerbo s gljivicami se ni za šalit, takova je plamenjača, al da će ga bit gnjiloga, biće.
I unda se jopet vraćemo na moju babu Anku, una je vajk vikala, a una je bila kaj Sjerković, da nit je moča naranila, nit je suša izgladnila. Pametna neka baba, borami je.
I.B.