OTOČAC – Sve tičice iz gore (ne izgore!) spušćale se na more … piva nekva pismica. Stara i prastara, el narodna, el kakova, ma ki to more više znat. I kasmo je kaj dica pivali, odna su te tičice „izgorile“ od vrućine, ostale besebe i red in je na more. A ono baš ni tako, te tičice se spušćale iz brda doli na more. Tičice brđani došle na more. Al ča su ti dica, krivo razumidu pa to ti je. Zato valjda i gredu u školu, inače ne bi ni marili ić.
Unda smo imali mi u osnovnoj školi pivat i strane pismice, slovenske, makedonske, bosanske i srbijanske. Edino šiftarske nismo, u to se nismo pačali. Tako je bila i edna slovenska, Na planincah sončece sije, a edan stih joj gre vako: gor pojejo drobne ptičke, gor pojejo drobne ptičke…, a mi dica iz svega glasa: gor pojejo drobne pičke, gor pojejo drobne pičke … Zaustavlja nas drugarica, el tako se negda zvala učteljica, zaustavlja nas drugarica da ne tako, al nikako kazat kako to ne, van vajk ponavlja „ptičke, ptičke!“, a mi pušćali glas i jopet po svoju: gor pojejo drobne pičke … Treban li i kazat da tu pismicu više nigda zanigda nismo pivali, ma koliko na planincah sončece sijalo. Eto, ča ti je jezična poteškoća u stranjskomu jeziku. Man čovik ima potrebu stranjski jezik prilagodit – svomu.
I tako, ima ti naši tičic ke se spušćidu na more i umesto da se radujedu, njimi sve crno da crnje ne more bit. Baš kaj na voj sliki. Ja ne znan ča je tin ljudima, umesto da sve pršći od mora, „sončeca“, naroda, uno poslikalo - mrak. E poto se nisu marili spušćat namore, mogli su to i od kuće snimit. Borami esu.
M. K.