OTOČAC - Što ti je svijet, nekada ono što nije valjalo sada postaje poželjno, nekada ono što je bilo odraz siromaštva sada je vrlina bogatstva, pravo je rekao Gundulić „tko bi gori etoj doli, a tko doli gori ustaje“. Valjda i jest smisao ljudske civilizacije u tima cikličkim mijenama i ponavljanjima. Zato kad je nešto „gori“ ne treba srljati, biti tomu pun udivljenja, pljuvati po onome „doli“, za koju godinicu će to „gori“ biti „doli“, i obrnuto. Valja imati mjeru u ocjeni mijena.
Tako je to i s ovcama, barem kada je selo bilo u pitanju. Ovce su bile velika i ozbiljna prijetnja, prava pošast. Njima su se roditelji prijetili djeci koja su slabo „učila knjigu“. Jer ako slabo učiš, nema ništa od daljnjeg školovanja i lagodna (neradničkog) života, kupit će ti ovce i čuvat ćeš ovce. U gradu su se vjerojatno djeci prijetili da ako ne budu u školi marljivi da će biti – smetlari, ili tako nekako.
A sada, sada je čuvati ovce pravi privilegij, ono nešto što bi bilo poželjno. Ono nešto lijepo, u čistoj prirodi, na svježem zraku, bez stresa, ma prava idila. Eto i ovce od „doli“ polagano prelaze „gori“. Ciklus se, čini se, zatvora.
M. K.
Foto: Z. Stegnjajić