OTOČAC – Danaske je sreda, i placa, a placa kaj placa, ča reć? Ima toga voća i povrća, samo sve skupo da te bog slobodi. Ča je tomu narodu, ja ne znan, komu mislidu prodavat da mi je znat. Ma ispod deset kun nemaš ča gljedat, moja pokojna baba Anka bi rekla: ma ne bi da od padavice liči. Tako je una vikala, Bog je pomiluj, u svakoj priliki kad joj je nešto bilo skupo preko svake mere.
A na placu dotiralo i rib, svakakovi. Pružeknula se nekva, oči izbečila, bi reć da je živa, kaj ruka debela i kaj zmijurina dugačka. Kako joj ime nek vratar pogodi. I ča š njon? Kako se ta spravlja? Na čemu? Pa se nako krst zapita poč to k nami na placu i doginje kad mi ne znamo s takovin ribami, ča li su, za nas su girice i gotovo. Mrvinju po njimi brašna potrusiš i š njimi na tavu. I unda i pofrigaš da budedu kaj treska, da pod zubima pucadu. E to su girice! A ne vo nekvo čudo. Da mi ga badave da, zafalil bi se na tomu. Al eto, placa je.
I.B.