Enigma je riješena, „tajna“ otkrivena! Nije to ni bila prava tajna, neki su ipak točno znali o čemu se radi, pa su nam i dojavili. Sad će biti javna tajna!
Kako smo već pisali, neka nepoznata blagonaklona ruka poljepšala je natpis koji su dali urezati u kamen na Fortici kraj kapelice Majke Božje od Sedam žalosti prije 118 godina (i 5 mjeseci) tadašnji otočki graničari, pripadnici 79. Jelačićeve regimente. Dosljedno i stalno nagrizao ga je zubić vremena, ni kamen nije na nj imun, natpis je blijedio, stanjivao se, urezi sve više dolazili u ravninu ispirane kamene plohe. Tek tu i tamo poneki živući Otočanin ponešto zna o priči koja se veže uz taj natpis, i njih je sve manje, pa je falila sekundica da sve ode – u zaborav.
Ali ima Otočac ono što svaki gradić s dušom ima, kako reče jedan naš sugrađanin, ima tu nekih Otočana anonimaca koji od grada ne traže ništa, a dali bi mu sve. Uklapa se tu i zgoda s fortičkim natpisom. Što se zapravo dogodilo? U sklopu javnih radova uređivana je Fortica, uklanjano grmlje i šipražje koje napravi „džunglu“ i ne pruža sliku idiličnog izletišta kakvo bi Fortica trebala biti (ima još toga daleko od idile, ali nećemo sad o tome). Lijepo je to sve uređeno, počišćeno, očešljano, uklonjeno, a onda je 'vitez nježnog srca' , koji je tom prilikom vodio javne radove, odlučio otrgnuti nespomenu i zaboravku urezani natpis koji šetači više uopće nisu primjećivali.
Kupio je zlatnu boju, a jedna zaposlenica koja lijepo slika kistom je podebljala urezana slova onoliko koliko su se vidjela i koliko su sačuvana. Ni manje, ni više. I još je ispod nacrtala decentan cvjetni motiv (grančice ruže). Tek toliko, kao dodatni mali znak pažnje, a da ne bude kič.
Objasnio nam je to sam inicijator toga poslića, Vilim Marić Ćine, dodajući da je to njegov mali prilog povijesti Otočca koji i koju jako voli. A zašto baš ovaj natpis? Ima, ima neka (tajna) veza. Vilim Marić je oružar u povijesnoj postrojbi Otočki graničari i brine o održavanju opreme te postrojbe. Na neki način Otočki graničari nasljednici su nekadašnjih jelačićevaca iz svih povijesnih mijena, pa onda itekako ima smisla što se obnove natpisa poduhvatio baš jedan član te udruge. I svaka mu čast. Znajući za priču o nesretnom časniku koju je čuo od starih Otočana (a imajući sluha i za povijesni, kulturni i turistički potencijal takve priče), uz obnovljeni natpis dao je postaviti i drvenu klupicu.
Moguće je da se iza natpisa krije čak priča o otočkom nesretnom Romeu i Juliji. Svakako bi trebalo dalje istražiti. Kako su nam nakon objave jučerašnjeg teksta kazali neki naši sugrađani, časnik čije je ime urezano u kamen s nadnevkom smrti bio je silno i nesretno zaljubljen. Zbog neostvarive ljubavi presudio je sam sebi, a njegovi kolege iz postrojbe dali na kamen kraj drveta na kojem je skončao urezati natpis koji i danas svjedoči o dirljivoj ljubavi prema prijatelju vojniku i o moći nesretne ljubavi, toliko puta u književnosti i umjetnosti tematizirane. Još jedna fortička turistička (dirljiva) pričica, zar ne?
M.K.G.