Gledajući jutros svojeg školarca kako se radosno sprema u školu, sjetio sam se svoje mladosti i svojih prelijepih školskih dana, dragih prijatelja iz škole, naših učitelja i naše osnovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića u Kompolju. Na trenutak me obuzela radost, a potom tuga. Jesen je na pragu, danas je taj dan. Tužna obljetnica. Moje su misli danas otišle daleko, baš u tu tužnu jesen kada smo izgubili našu školu. Baš u onu jesen kada je prestalo moje djetinjstvo. Bio je to za sve nas mještane tužan dan, taj 20. rujna 1991. godine, kada su neki ljudi od mržnje doista izgubili razum. Zrakoplovi bivše JNA raketirali su našu školu. Kome do tada neke stvari nisu bile jasne, shvatio ih je na najgori mogući način. Suze, bol i nemoć. Neizmjerna ljubav koje kao djeca možda nismo bili ni svjesni. Htjeli su ubiti mladost i slobodu, najljepše cvijeće naše domovine. Čuvajmo svoje uspomene i sjetimo ih se uvijek. Otmimo od zaborava našu Osnovnu školu Silvija Strahimira Kranjčevića i naše prelijepe školske dane. Neka neki ljudi konačno shvate da metkom, pucnjem, granatom, raketom, dimom ili vatrom mogu ubiti čovjeka, srušiti značajne građevine ili nanijeti materijalnu štetu, ali NIKADA ne mogu i nisu ubili naša sjećanja. Uz našu novu školu, i danas, u mislima je vidim, baš svaki put, u sred našeg Kompolja, stoji u lipovu hladu, ČVRŠĆA I LJEPŠA NEGO IKAD…
NAŠA ŠKOLA
Stara to je zgrada od kamena bila,
Ni posebno lijepa u lipovu hladu,
Ali opet topla i srcu nam mila,
Svima nama uvijek ulijevala nadu.
Prva slova tu smo rado naučili,
Prve riječi naše kredom ispisali,
Sve brojeve silne redom savladali,
Račune smo prve mukom ispravljali.
Svakog dana mladost, igra, skika, vika,
U dvorištu punom radosti i sreće,
Ocjene su bile svima nama slika,
Kad petice padnu, nema sreće veće.
Tako nam je lijepo godinama bilo,
Od razreda prvog i od kute plave,
Do ljubavi onih koje se je snilo,
Na odlasku suze, kad osmaši slave.
A onda su došli neki loši ljudi,
Do jučer su s nama čak dijelili klupe,
Puni mržnje, zlobe, kao da su ludi,
Pa u našu školu svom silinom lupe.
Gledali smo tako sa Crkvine niže,
Avion u letu kako školu gađa,
Kako plamen ljuti našu školu liže,
Suze svima teku, prepune beznađa.
Uspomene naše nestaju u dimu,
Izgorje nam škola u lipovu hladu,
Na djetinjstvo naše Juda gladno zinu,
U školi nam spali svima dušu mladu.
Sjetiš li se, Judo, danas toga dana,
Naše škole, djece i lipova hlada,
Peče li te ikad naša ljuta rana,
Naša bolna duša, dok krov škole pada.
Ne mrzim te, Judo, uvijek jadan ti si,
Igra naša, ljubav, živi vječno za nas,
Uspomene naše uništio nisi,
Lipov hlad i kamen priča još i danas.
Goran Jurković