OTOČAC – Pa ja ne znan ča je ovo, čovik se nikako ne more dovrć pameti. Evo se na sav ma na placi prodaje zelje. Ma ni to zelje za čušpajz, ili kuvanu bravetinu na zelju, van zelje za kisat. A još ni Mijolja ni, a narod napal kisat zelje. O Bože nas slobodi, tako ni nigda bilo.
Eeee, kase samo sitin, naša baba Luja ni dala zelje sić fort tamo do druge polovice listopada, tekar runda aj sić zelje i vozi kući u lojtrami i pod šufinu š njin da provene, da se zericu kaj osuši. I unda ne daj ti Bože ribat u Šimunskoj nedilji, ni čut! Jerbo da bi se zelje siću toga u bačvi okrićalo. Moreš mu delat ča oš, al će se u bačvi okrićat, a ako se okriće, moreš š njim man u pritorak.
A vidi sadaj, dojdeš i kupiš na placi zelja koliko oš, lipoga špricanoga, ma sa svin otrovima ki na vomu svitu je pošpricano, nema da ga je kadi puž-muž naglojal, ma kakov, zelje kaj na sliki, el, od otrovi. I unda ti man u caklenu vriću naribljedu, na placi, borami da, i nosiš ga gotovoga kući, vržeš u kakovu bačvicu, nalješ vodon, navališ kamenčinu i posal gotov.
A kako je to negda bilo, u konobu ribež metni na dvi kantrige, doli ispod lužnjak pa po njemu plaktu i rešeto, unda muški ribljedu, edno križa glavice i dodaje, a baba iz rešeta baca u bačvu. A naj u bačvi bosi nog se žbeče kaj munjen, s početka baba veli: Lakše malo, protisnućeš dno bačvi, vratar u tebi đikal! A kad zelje odajde gori, unda moreš đikat kaj spramoglav. A kad kolena iz bačve van, masnica u oganj.
Tako negda bilo, sase spominjalo. Je borami.
I.B.