OTOČAC – Ve godine ako ičesa nema, ima dunj. Kod nas rodile, grane se savijadu, dunja na dunji. Sve se žuti od nji. I sadaj pitanje ča š njimi? Moreš i pobrat, za nekav bogznakakov čaj i nisu, ne bi in vratar cukra nadal, more se peć nekakov kitnikes. I ča dalje?
Sićujen se ja da je naša baba Mica, mrak joj na putu, znala vrć u kamaricu na ormar dvi-tri dunje. Da mirišidu. Ni bilo kaj danaske kojekakovi osvježivačov i mirisov, ma kakov, zato je služila dunja. – Vidi kako lipo danedu – rekla bi baba. Konda očima moreš znat da lipo danedu, a ne noson. I unda je ta dunja stala na ormaru, mirišala i mirišala, danula i danula, gnjila i gnjila i na kraju bi je baba ofrknula kroz puneštru u vrtlac, da joj na ormaru ne ostane fleka. Tote bi dunja završila. I unda ni imalo više ča mirišat, mirišalo je dok je mirišalo. A unda kasmo pitali našu babu Micu da zač ne peče ča od ti dunj, una bi nan lipo rekla: - A kadi mi je cukar? I svi su problemi bili rešeni začas. Eto negda tako, a sadaj vako, a za dunju nikako.
I.B.