OTOČAC – Danas bez takozvane infrastrukture nema života, ne može se, zapadna civilizacija je postala njen ovisnik. Privikli se ljudi na te lakote i dobrote, uzeli zdravo za gotovo, ako da su se s tim i rodili. A ta infrastruktura ne traži da se samo napravi, montira, što li već, već da se i održava, da netko o njoj brine. Inače propada, a nekada postaje i opasna. Kao u ovom slučaju.
Na Poslovnoj zoni na Špilniku, ili kako je već tko zove, vodi lijepi i široki asfaltni put u tu zonu, a onda se ceste račvaju lijevo i desno do poslovnih objekata. I dobrim dijelom uz tu prometnicu su podignuti i asfaltirani „mnogostupi“, kako ih je nazivao dosta davno jedan otočki geodet, ni više ni manje (analogija mu je očito bila sljedeća – mnogo ljudi prolazi, mnogo se stupa, pa i mnogostup, zanimljivo). A na tom „mnogostupu“ se nalaze i hrvatski lijepo rečeno „šahte“, tako to ide, infrastruktura se u pravilu stavlja u prometnice. Nije tu ni najmanji problem, problem je u tome što su dvije od tri šahte propale, odnosno nemaju poklopca. E sada, za divno čudo, poklopci nisu završili na Metisu, udaljenom tek stotinjak metara, valjda bi to bilo krajnje prozirno za „sakupljače sekundarnog otpada“, već su propale unutra. A na onoj trećoj, preostaloj, lijepo piše TELEFON. I doista kada se pogleda unutra, vide se neki kablovi, očito je u pitanju telefonija. To tako stoji i nikome ništa.
E sada, sva je sreća da malotko tamo pješice hoda, svi prođu automobilima, i oni poslovni, i oni neposlovni ljudi. Sva sreća da i oni koji u okrilju tame završe u „kvaru“ (tako vele) na poslovnoj zoni ne prolaze pješice, nego munu automobilom u najskrivenije kutke poslovne zone (još se netko drzne reći da koja korist od nje). Tomu se može zahvaliti da nema nesreća, nedajtibože loma noge, kralješnice, ruke i slično. Vjerojatno toga ni ne će biti, ali ove propale šahte su na sramotu TELEFON-a. Jamačno jesu.
M.K.