OTOČAC – Ljeto više nema snage, koprca se ono, ali ne ide. Prepustilo se ono jeseni, polako, tiho, kao staro čeljade svojim godinama. Obapire se zadnjim trzajima svojom toplinom, sunčanim danima, ali svima je jasno da ne će izdržati, ne može, čak ga je i sažalno promatrati u toj unaprijed izgubljenoj bitci, a jesen strpljiva, kao nitko. I samo čeka, čeka. Na kraju je i dočekala, zeleno lišće se odjednom počelo povlačiti pred žutim, crvenkastim, smeđim, u velikoj paleti koju samo priroda može zamiješati. Lišće svjedoči da je ljetu kraj.
A sve opet nekako ne djeluje tužno, radi ljeta, sve je prpošno i veselo u ranoj jeseni. Jer ne će ona, jesen, naglo postati sumorna i crna, siva i pusta. Nije to njen stil, ona to, onako, malo po malo, svakim danom nas sve više u svoj naručaj stišće. I ne pušta, izmaka nema. I kada se još veli da je netko ušao u jesen svoga života, ima da te prođu srsi, preostaje samo zima, a onda povratka nema. Mrtva i hladna zima! Svjesna je jesen svoje prolaznosti, kako ona ljetu, tako će njoj zima, bilo ovakva ili onakva. A hoće, hoće. No zima nije strpljiva poput jeseni, zna ona to odjednom i naglo, nema kod nje te finoće i postupnosti. Možda je zato i jesen mnogima lijepa, upravo zbog toga, toga finog prelaza, te gotovo neosjetne transformacije, zaspeš u ljetu i probudiš se u jeseni (svoga života) a da to i ne ćutiš. Možda.
M.K.