OTOČAC – Placa je danaske nekako pusta, nema bogznača ni ni ki prodajedu, ni ni ki kupujedu. Valja se narod istrošil oko Sisveti, urdal svu silu novac u rožice i milikerce, konda si te novce upučinu bacil. Pa se nema.
A i na placi se ne nudi bogznača, ima lišnjakov. Velidu da su domaći, da su na leksi nabrani, more nan reć ča oće, ta ne piše in na čelu kadi su rasli i ki se po leski prnjal i bral i. A lipo su oruženi, nako krupni, u mrežastoj vrićici su, samo daj novce i nosi kući rskat.
Jerbo negda su se lišnjaci zubi rskali. Lipo namestiš lišnjak na zub i srsneš, un pukne i eto ti lišnjaka. Moja baba Luja, una je imala dva zuba, edan gori, edan doli, al su bili na istomu mestu. I kad baba nacintari lišnjak na ta svoja cigla dva zuba, ma puca lišnjak samo tako. A danaske, usta puna zubi, al nema takovi zubi ki bi rskali, ispadešu umjetni zubi, puknušu mosti, ispadešu blonbe, a za zube popravit treba ti rpa novac. K vratru lišnjaci i ča i je! Red je čekić i tuci na daski, ljuske po kući svugaj skačedu, ma dojde čoviku da se u nje ni ne pača. Eto ti sadaj lišnjakov.
I.B.