Evooo je, toten je, neodlučna… 2020 ili ti dviIjaditoidvajsta. El tako takooo? E pa je. Dakljen narode, nek Van je sritna i bogata zdravlje, drugo će doć po sebi, a meni je lipo započela da lipše ni mogla!
Sinoćke nisan ni izlazila iz kuće jerbo ki će se smrzavat pa jopet čmrljit i napijat se oš noga čaja, oš ni pilulov, aaa joook - neću!
I u polnoć zazvonije mobilet, ni baš polnoć, bila je minuta i ku sekundu kašnje! Aj dobro, zove Josa! - Oooo Kate, nek ti je i ... nabraja kako se uvik nabraja u ve dane! Al da … kasan mislila da će poklopit eto je čujen i Micu: - Daj mi je zericu … eee ma čuješ… ča si zalipil tu slušalicu za uvo... Slušan z druge strane i mislin se jadan moj Josa, ni čoviku lako. -Aloooo, Kateee, alooo, ja san Mica… kadi si? Javin se: - Evo me Mica, a kadi bi bila? Istina da mi je mi je na vrv jezika bilo da joj rečen kadi san, al srićon nisan rnula ničesa, bila san lena otrpovrnut joj kako treba! – Kateeee - Mica će – dojte jutra na južinu k nami! Niš nemojte jist i pit! Ima kod mene svačesa i jedno veeeliko iznenađenje!
Ja pogljedan u voga svoga, un klima da more, ja ću Mici: - More Mica, eto nas… reci mi samo u ku uru? - Dojte oko pol dva! - A da to ni malo kasno? - Ma jok! Veruj mi, samo dojte - Mica će svečano kaj tetreb gluvan kad poče unkat po šumi. - Dobrooo… dobroo, doćemo!
Završin razgovor i ča ću, popravin košunel, razgrnen plaktu i izravnan biljac i lezi Kate! Neće san na oči! Neće narode jerbo Mica retko zove u goste! Ni to kako treba bit, il joj je rakija mozak pomutila? A va moja mrcina uzame spi kaj klada, a ja san se nekako uspala tekar oko tri uiutro.
Došal je i današnji dan! Ča zet za ponest? Ta nećemo ić žlicon i guzicon, ča se veli. Imala san pol orahnjače od Božića u škrinji, vržen je na stol da se zericu otkravi! Pojden u špajzu po bocu rakije na koj piše rušva, ne znan ki je donesal, bit će dobra, zamen i nju. Pojden u boravak, otvorin naj bifej i najden kockicu kafe zamotanu. Hm… ki mi je to donesal? Ne mogu se dovrć, ma ča me brige ki je da je. Sve to vržen u kesu, nu papirnatu, škanicl, jerbo san i ja postala - eko osvišćena, nu.
Krenemo nas dvoje u goste kaj da idemo na prošćenje. Projdemo samo preko ograje i man smo u Micinon dvorišću. Poškljocamo kvakon - niš. Lupin ja škljencima zerkicu jače, uno jopet niš! Naperin uvo na vrata da čujen, kad uno - opaa otvorišu se vrata. Da me vaj moj ni pridržal, kresnu ja natla kaj boca. Malo se popravin kad na vratiman Micin mali Luka. A dite samo takovo. - Ujte, ujte… sritna van nova - veli mali! Izljubišmo se, ujdešmo u boravak. Moj narode!, za stolon naperlitana Mica, Josa bljed kaj krpa, na stolu eklani miljerić, nekakovi kockasti pladnji, ja to nigdi ne vidi. Boremi ne.
Mica se trgnu: - Dajte, dajte, na vas čekamo.
Mali Luka se uzletil, pa u kuinju, pa iz kuinje. Dite konda trenira, kad, majke ti Janje, odedanput izajde iza tištuka visočka ženskica, kose žute kaj slama, a gre kaj moj macan - nogu pred nogu i sve se ljulja, guzicaman zamanjuje. Mali Luka za njon kaj konjić, Bo-že mi prosti. Mica se điknu, Josa zel čukančić i naginje... ja nako kaj pristojna, ne znan ča bi ni kudaj bi, a vaj moj ne obadira. I unda ja, ča ću: - A dobar dan i tebi curo! Una samo klimnu glavon i sede na čelo obloga stola. Zač velin na čelo? Jerbo na ton delu stola bil je miljerić crljene farbe, a naši svi kaj bela kafa, al ajd dobro, vratar po njemu.
Mica veli: - Evooo, fala Bogu došal je i taj dan da se naš Luka odlučil oženit! Kako ste mi ti Kate i tvoj Jiva najbliži, bil je red reć najprvo vami jerbo nećemo nikome niš divanit do Tri kralja! Mala študira z našin Lukon u Zabregu i kako se dica volidu, ojdu se ženit!
- Faaa-la Bogu - reče ja! U taj čas vaj moj moj i Josa nagnuše još jedan čukančić. Unda Luka veli: - Teta Kate, al moja cura ne divani baš dobro po naši, una van je iz Švecke! - Aaaaa, zato je una žuti peleš, opatrnu ja pa kudaj puklo da puklo. Mala samo klimnu nin pelešami, morda me je i razumila.
Mica prekinu divan: - Sadaj bi mogli i južinat, vrime je. Mogli bi, mogli!!! Znaš Kate, sarmu je spremala moja snaja, e. - Dobro Mica, lipo da je to naučila – domićen ja. Josa opet runu rakijicu, ja na njega očima, al ča vredi meni namigovat. Bila san gladna kaj pas. Čekan kuvani krumpir, nema krunpira, mladi donesešu na stol suvi zagoreli kruv! Šveđankica na štiklami nosi veliiiiki pladanj, ma pladnjenku, a na njemu glavica kiselog zelja! Friškoga!!
Mici se oči caklidu kaj u macana, Josa se počel ljuljat na stolici, vaj moj namača suvi kruv u rakiju, mala vrže na sred stola tu pladnjinu. I veli: - Hepi nju jir... maj tartar sarma… bon apetit!!
Mali Luka očepi macana pod stolon po repu, macan skoči, ja se čisto boga prepade. - Tenk ju - velin ja i velin sama sebi u njadra: pomozi Bože!
Ča reć? Mica sprema pir ! Puila san zericu reda radi i čin san se vrnula kući skuvala san kamilicu. A neš ti sarme na švecki!
Čin je moj mali došal kući, man san mu rekla: - Nemoj sine, ako za Boga znaš, Šveđanke kući peljat! Dopelji bilo kakovo čeljade, samo da je čeljade al da zna iča skuvat!
I tako san ja započela vu 2020. Ča će bit u vi 365 dani, jerbo je prestupna, ne znan i ne mogu znat. Al ako van ki ponudi tartar sarmu na švecki, nemojte narode - ni Ceva ne pomaže!
Vaša Kate