OTOČAC – Moja pokojna baba, Bog je pomiluj, živila je i naživila se, i umrla i ni znala da je – umetnica. Ni, sirota, znala da je kiparica. I te kakova kiparica! Jerbo, koliko je una brkalj i stogov sena zdenula, ni broja in se ne zna. U našoj kotarini iza pojate su tako od leta pa do prolića bile skuptura do skupture, kip do kipa, stog do stoga. I baba je, mrak joj na putu, te svoje umetnine delala od različiti matrijalov, te skptura od sena, pa unda od slame, od bujadi isto tako, pa od otave, jopet je bilo skuptur i od poževeni batuk, am od svega je bilo. To je bil pravi park skupturov, samo ča baba to ni znala, i mi drugi nismo znali da je to – umetnost. Čaš, neuko pa to ti je to.
Da je njoj sadaj vidit Kožarićevu skupturu u sred Rjeke, una, una k sebi ne bi mogla doć. Nekav stožić sena, zdiven ni sebi ni svomu, i uno ča je najbitnije, ta skuptura košta ni manje ni više van – 15.000 kun. Borme lipo, isplatilo bi se takove skupture delat svudaj, nek se narod oplemeni umetosti. Borami da. Jerbo za te novce moreš kupit sena iz pol Ličko-senjske županije, toliko je ta umetnost skupa. Valja zato ča je umetnost. I valjda zato ča je Rijeka prestolnica kulture, jadna joj kultura kad je spala na stog sena i partizansku zvezdu.
I.B.