OTOČAC - Doprvale k nami lastavice, pa se pitadu: a kudaj mi to dojdešmo? Esmo li zabasale? Ode studeno da te bog sačuva. I je, studeno je, nek reče ča god ki oće, eto ledeni ćedu se dani po svoj priliki rastegnut fort do Jurjeve. A na jadna lastavičica, prni vamo, prni namo. Kadi god prneš ni dobro. E sadaj, ne samo ča je njoj na ne njezine jadne tankucne nogice zima (ni računala da dojde u čižmicami), van je njoj veća mora ča nema niš za puist. Gladna. Nema mušic. A kadi su u vratru mušice crne kad još pršedu bele!? Ako vako okrene, biće djete, nač ni ni računala.
A sićujete se vi kako su negda u Otošcu bile i rode? Bile. Svi ni dimljaci na gornjoj i dolnjoj općini su imali gnjazda. A ta gnjazda su bila bože slobodi koliko velička, ne bi ji povezal na kolima. I sićujete se vi kako su gori klepećale i kako su in samo beli vrati virili iz gnjazda? Borami esu. A sićujete se vi kako su te naše rode letile tamo prema Šumećici i po barami vatale ribe, žabe, zmije, ča li već? Borami su letile. Eto, danaske se Čigoč i Lonjsko polje falidu s rodami, pa jopet pripovitka o Maloj i Klepetanu, mi se nemamo čin više pofalit. Ljudi velidu da su negdanje neke vlasti, niki se više i ne sića ke su bile, dali da se gnjazda srdadu jerbo dajdu se dimljaci srušit i da će krov propast. I da nakon toga su još rode kratko vrime dolazile, pa kasu vidile da tote žitka ni, da su šle zauvik. A unda jopet drugi pripovidadu da je i to, al da su une šle jerbo da nakon te centrale u Senju više nema bar, nema žab (kaj ča i nema), nema ribic, nema zmijurin (kaj ča i ima) i da je to glavni razlog zač su nas rode napušćale. Bi reć da je sve skupa negdi tote.
I tako, s rodami smo prošli kako smo prošli, a s lastavicami ne će izdobrit, ako mislimo lastavice sačuvat, red nan je muve goit i lastavice njima ranit. Baren dok vrime ne prepukne.
I.B.