OTOČAC – More se čut, more se i pročitat (ki zna čitat, el) da se peljedu nekakove rasprave kada treba rušit bor. Jerbo da se razumimo, nekada je stari narod vikal da se – bor ruši. Ne da se raskićuje, kaj ča sadaj neki divanidu. Ne da se ruši jelka ili nedajtibože božićno drvce, van bor. E sadaj to nekoga more smetat, neki more reć vako il nako, al ako ćemo nako kako je bilo po starinjsku unda se vajk kitil – bor, i bor se – rušil. E sadaj ćedu se neki nać pametni i reć da kako se more jelvica rušit, ta ni to nekakovo veliko stablo pa da ga treba rušit. Istina, ni, al narod je – rušil bor.
I sadaj se naveliko raspreda kase bor ruši? Pa se to rušenje rasteže kako komu paše. A odvajkad je bilo vako: bor se kitil na badnjak večer, ni uru prijeni uru kašnje. Tako je bilo, nakiti se bor, obično nakon posne vičere i unda se gre na polnočicu. A odvajkad je bilo da se bor rušil na Sveta tri kralja, ni dan kraće ni dan duglje.
Tako je to bilo kod nas, a more se čut da bor treba ostavit do Kršćenja Isusovoga, da ga treba ostavit do Svićnice (2. veljače). Al ni to radi Kršćenja Isusovoga, van da ni lipo, da ni ekumenski, da ni kršćanski, da ni vako i nako da se bor ruši prije - pravoslavnoga Božića. U tomu je kvaka! Zato se nateže taj bor čin duglje. A valja reć da pravoslavnima to nako i nakon niš ne znači, brige nji za naše bore, uni bora ni ne kitidu van rastovu granu ili stabalce. Uto su se čak uprcale i pametne glave iz katoličke Crikve pa popujedu narodu da to tako ne treba, da treba ostavit, da treba duglje držat, ovo ili ono. Upiredu se dokaževat dokljen to treba, pa spominjedu i katekizam, svašta spominjedu, konda je kićenje bora obaveza, konda se mora, konda brez toga nema Božića. Jopet da spomenemo da se negda, u staro vrime, malo borov po kućami kitilo, osobito na selu, u gradu već i već. A činš ga i kitit kasi bil sirotinja i više od toga? Sve je to ovo sadaj neka nova moda, nekvo soljenje pameti, pa nek rečedu ča ojdu.
Mora se isto tako reć da je samo u crikvi u Otošcu bor stal do iza Fajbanove, i to siću zbora, i unda se po Fajbanovi rušil.
Eto, tako je to kod nas bilo, pa komu milo, komu krivo. A kako je drugdi, u to ne pačamo.
I.B.