OTOČAC – Suton je, nebo je poprimilo purpurne boje, cijelu paletu. Sunce se još ne predaje, zadnjim trzajima zalaska. Bit će da je hladno, veli nebo. Mora biti, ipak je još veljača. A kada se nebo ovako jako zarumeni, bi reći da da će se noću izvedriti i da će zamraziti, da će ledena čipka ustuknuti tek po izlasku sunca. Jest, nema snijega, prosta noga, vele ljudi. I nikakve smetnje za doći. Samo ako se hoće, ako se hoće…
Ona čeka. Strpljivo čeka pogleda uprta tamo negdje na kraj obzora. Ne zanima je ljepota neba, ponajmanje. I osluškuje, onako neprimjetno, kao da joj nije stao. A stalo joj je! A njega nema, pa nema. Niotkuda. … Šuti. Ne će se oglasiti, ipak pazi na svoj ugled. Nije ona bilo tko, ne trči ni za kim pa da je i sam lav. Ne čuje se, ne daje on od sebe ni najtišeg glasića. A trebao bi se čuti, ipak je veljača! Trebalo bi da cijela ulica ječi od njegova ljubavna zova, a ono - ništa.
Eto, na što ti je svijet došao.
M.K.