OTOČAC – Ni ti stari narod bil munjen, ma kakov munjen. To mi sadašnji svit tako mislimo, uni stari - munjeni, a mi mlaji – pametni. I tako je to valjda oduvik bilo. I lipo je to dok si mlad, al kad se počmeš verat u starje godine, unda počmeš druovačije mislit, ne velidu badave da pamet dolazi z godinami. Biće to!
Tako je stari narod divanil da kad dojde Sveti Lovra da: - Sveti Lovrenc, svaka voda studenc. Tili su reć da je letu kraj, da je letnjon pržunu kraj, da ne će više bit tako vruće, da gre k jeseni. A zač je unda voda – studenc? Ledena je, studena je, ni za kupat se. Eto, znali su i bez metrologov da je tomu tako, a i sami vidimo da se vime prominilo, da je ledenije, da će bit još tepli dani, ali pasji vrućin teško da će bit.
A unda je jopet, moja baba, Bog joj naplati svako dobro, vikala vako: - Do Lovrenca – pol vretena, od Lovrenca – celo vretence. E ča sadaj ima Sv. Lovra s vretenon, pitan ja kaj dite? Unda una meni tumači da žena i preko leta, kad ima najviš posla, kase kosi, kase žanje, kase vrši, da svakoga dana mora baren sprest pol vretena pa kako joj bilo. Jerbo ako tako ne će, unda ne će niš dospit, ne će od tkala bit niš. A kad projde Sv. Lovra, e da unda više nema izvlačenja na posal, da se otad mora prest puno vreteno. A to je baren edna kudiljica vune, il povesma, il kudilje, već ča se prede. Posla još ima i vratru, tote je otava, pa konoplje žet, pa fažol brat i tuć, pa slive brat, pa sime od ditelin žet, pa eto i krunpir kopat, ma koliko oš. Al se svedno mora prest. Ni joj puvalo ispod samara.
Eto, tako je negda Sv. Lovra uporavljal s poslon med narodon.
I.B.