OTOČAC – Jezik sam po sebi jest predmet sporazumijevanja i razumijevanja, ali isto tako može biti i predmet – nesporazuma. Iz nikakvih loših pobuda, ali eto, dogodi se. Jer pitanje je kojim jezikom govoriš, mislimo pritom na starost vokabulara, mlađe generacije sve slabije poznaju stariji leksik, ne ćemo kazati arhaizme, ali tomu je tako.
Evo kako priča teče; došao sam u jednu trgovinu u kojoj se prodaje zaklana perad. Mesa puna vitrina, nema čega nema. I pitam prodavačicu: Poč van je biškup?. Gleda ona mene posve blijedo, vjerojatno misli da provaljujem neku psinu i da je bolje prešutjeti. Jer kako se može prodati ili kupiti jedan - biskup?! Shvativši da je nesporazum na pomolu, pokušavam olakšati stvar i kažem: Poč je kokošja grebenica?. Ma ni to nije baš dalo rezultata, pokazivanje prstom ipak je bilo učinkovitije, a prodavačica će: Aha, mislite na pileći hrbat?
I onda shvatim da razgovaramo posve različitim leksikom, da mlada prodavačica nikada nije ni čula za „biškupa“, jednako tako za „grebenicu“, a za hrbat ipak jest.
Pa odakle onda to da se pileći (kokošji) hrbat zove – „biškup“? Ima osnove, i te kakve. Biškup je u gackima čakavskim govorima zapravo trtica živadi, zadnji dio leđa. Po jednim etimolozima dolazi od riječi „biskup“ jer ta trtica nalikuje na biskupovu kapicu, a po drugima ona dolazi iz njemačkoga jezika, zapravo staronjemačkoga „biskaban“, što je u novonjemačkomu dalo „beschaben“ – oglodati. Kako bilo da bilo za kokošji (pureći, pačji i dr.) hrbat naziv je posve specifičan u kontinentalnom dijelu ove županije (Gacka i Lika) i, koliko nam je poznato nigdje drugdje se ne koristi. Ovaj pojam je vremenom proširen na cijela leđa peradi, od vrata pa do same (masne) trtice.
Kad smo već kod peradi, ima tu i drugih zanimljivih naziva. Recimo „žnjut“, što se odnosi na noge peradi, a mogu se metaforički odnositi i na ljudske noge (Koga si vratra ispružil te žnjute da ne mogu proć'?). Jer kada bi se speklo pilešce, netko je dobio „kreljut“, netko „bedricu“ (od prasl. bedro), netko „belo“, a babu bi uvijek zapali „žnjuti“, vratić, glava i „prknjavac“.
Također se nekada rabila „kreljut“, za krilo, koje uostalom dolazi od te imenice. U -ljut je taj sufiks proširen na -jut. A krilo potječe od indoevropskog dvoglasa ei u bazi *sqerei, dok je e u kreljut došao po zakonu likvidne metateze *sqerdlo. Od „kreljuti“ guske ili tuke, a moglo je i od kokoši, su se koristile „pometače“ za smesti brašno u naćvama, a kada bi ostarjele koristile su se za čišćenje čađe iz peći ili vratašaca dimnjaka.
Svaki pijetao, ali i kokoš, ima ispod vrata veća ili manja „koralca“. To su dvije resice (podbradnjaci), kako su bez perja, izuzetno crvene. I već zbog te boje nose taj naziv, koji dolazi od njemačke riječi „Koralze, Koralle“, što znači – koralj. Koralca imaju i tuke.
A svaki pijetao se ponosi svojom „rožicon“, što dolazi od njem riječi „Rose“ – ruža, pa možemo to smatrati kalkom iz njemačkoga jezika. Krijesta, što je u standardnom jeziku, također je posuđenica iz talijanskoga jezika „cresta“. Ako je ta krijesta nazubljena, nema drugi naziv doli „rožica“, no ako je šira, niža i kvrgava, onda je „kruna“ – od latinskog corona (vijenac, kruna), pa se takav pijetao naziva i „krunaš“, a kokoš je „krunašica“.
Želudac u svijetu peradi je „prknjavac“ ili „prpnjavac“. Ovaj pojam pripada svakako u slavensku baštinu i potječe od besjede „prkno“ u značenju stražnjica ili čmar. Dolazi od starije riječki „prtkno“, a ova opet od glagola „prdjeti“. Iz ovoga je nastao cijeli niz glagola poput „naprknjat se“ – dosita se najesti, „isprkljat“ – iscuriti, izbaciti van (npr. puklo jelito pa sve iznutra isprkljalo u obarnicu). U tu skupinu ide i glagol „prkljat“ u značenju pričati svašta, lagati ili petljati, zatim prefiksni glagoli „usprkljat se“ – smeteno i mnogo pričati bez neke suvislosti, „naprkljat“ – izgovoriti sve i švašta, obijediti koga, „sprkljat“ – kazati nešto nedovoljno razumljivo ili suvislo, odnosno pripraviti kakvo jelo na brzinu i sl.
I još jedna riječ je vezana za perad, a to je „berišaljka“, koju treba iščupati s „prknjavcon“ kroz utrobu zajedno s jednjakom, a to je u biti dušnik. Dolazi od riječi „berikata“, također poznatoj besjedi u gackoj čakavštini, koja je ostatak leksičke baštine velebitskih Vlaha, a najbliža je rumunjskom beregată.
Eto, tako smo došli do biškupa i svega leksičkog obilja koje je na dobrom puti da padne u pasivni leksik. Nažalost.
M. Kranjčević