OTOČAC – Eto, velidu da smo zašli u tu nekvu kalendarsku jesen, a da ćemo u nu pravu tekar 23. rujna. Pa ka je unda prava jesen, krst ni pametan? Al konda je to važno, znamo mi po zraku da ide k jeseni, i negda se pivalo, ne samo u Šlavoniji, van i kod nas, da Ide jesen, ide Mala Gospa. A eto i Male Gospe, samo ča ni.
A kad je jesen, još nas je u školi učilo da je to najbogatije godišnje doba, da tadaj sve zrija, da se beredu slive, jabuke, rušve, da se drenjule klatidu, da se mora krunpir pobrat. O fažolu da i ne divanimo. Al ve rane jeseni i ni baš nešto, jabučice maće i sve otpadadu, ako se ka sliva i zavrgla, još je u kolovozu otpala, a maća kaj drenjula. Krunpir narod napal brat, da ga pui miš, da ga črv gloje, da more prorašćevat, da se more ukišit, pa sve edno spram drugoga uvatilo kapat konda će sudnji dan. Niki ne čeka da sv. Mijovil vile u krunpir.
A zelje, Bože slobodi skovrčilo se i list se zduvanil, mada se veli da jesen zelje daje. To meni moja baba Roza divanila da ujesen ruknedu kiše i da se unda zelje baci, da ga more bit kaj u najbolje godine. More bit, al saba je prilika.
I za kisat koječa ni prilike. Na placi sve skupo kaj pateka, pa ti zmilji crljenu papriku, partizane i kuvaj ajvar. Namići kaj na ciganjskoga konja. A jopet plin i struja, dojde te taj ajvar po vragu. I unda kad ga spečeš, zerkicu se poi, unda stoi, pa ga u proliće bacaj u smeće jerbo se pokvaril, i njega i tegljin. Eto ti koristi!
A jopet, ako krst niš ne dela i to ne valja. A lipo nan dr. Jurčić divani da se uvatimo kisanja zelja, da delamo turšiju, da pečemo pekmeze, da kisamo papriku jerbo da će sve bit skupo za kupit kaj u pateki i, još gore, da ne će bit za kupit pa činš brke mazat.
Kad krst sve te straote sumira i metne na ednu vrpu, unda postane munjeniji neg ča je bil. Delat il ne delat? Peć il ne peć? Kuvat il ne kuvat? Ma to je već pitanje i za Amleta, na to ni un ne bi bil mogući odgovorit.
I.B.