OTOČAC – Često puta se zna kazati da je fotografija dobra stvar, ali da ne može prenijeti ukupnost ljepote motiva, da je ograničena svojim formatom. To je doista istina da ne može konkurirati pogledu, koji je mnogo širi i sveobuhvatniji, dok je fotografija samo jedan djelić neke stvarnosti. Ali ima i nešto drugo, često puta se začudimo koliko je neka fotografija lijepa i kako nam ona u svojoj ograničenosti prikaza šalje jednu zbijenu, rekli bismo drugačiju poruku. Nešto što je široko, raspršeno, rastreseno, razigrano, fotografija može svesti na određeni detalj i fokusirati nas samo na njega. I onda, odjednom, shvatimo tu posebnost i tu ljepotu, koju u svoj svojoj širini nismo bili kadri zamijetiti, ili nam je bila prožeta drugim motivima pa se nije mogla istaći.
Evo baš kao na ovoj fotografiji, to je toliko lijepa ranojesenja fotografija da se čovjek priupita: a gdje je to snimljeno? U kojem gradu? Ta uska ulica, ta staza, u daljini se slute neke kuće … A opet takav kolaž boja od još divnih zelenih krošanja pa do lišća koje poprima žute i crvenkaste boje, do tu i tamo otpala lišća po stazi. Ovakva fotografija je mogla biti snimljena u tko zna kojem gradu i savršeno bi funkcionirala. A snimljena je, naravno, u Otočcu. I sada se vraćamo na ono početno razmišljanje može li fotografija u svojoj prostornoj ograničenosti motiva istaknuti neku ljepotu i dati iznenaditi nas? Vidimo da može, i te kako može.
M.K.
Foto: Z. Tonković