OTOČAC – Ovih dana odjeknula je ta vijest kao grom iz vedra neba – biskup Uzinić ukinuo na području svoje (nad)biskupije počasne naslove, poput velečasni, don, fra, prečasni, monsinjor, preuzvišeni i tako to. I još u svojem pismu napomenuo da se oslovljavati treba na način na koji je to uobičajeno u društvenoj zajednici kojoj se pripada i razlikovati samo po stupnju reda i službi koja se u ime Crkve vrši.
Mnogi to ne razumješe pa pomisliše da se to odnosi i na korespondenciju običnih smrtnika (vjernika) i svećenstva na svim stupnjevima. Ali ne, to se samo odnosi na njihovu međusobnu komunikaciju, a obični smrtnici i dalje zadržavaju sebi pravo oslovljavati ih s velečasni, done, monsinjore, prečasni, preuzvišeni, uzoriti i sl. Toga se nisu odrekli.
Po Uziniću se sada u Riječkoj nadbiskupiji moraju oslovljavati sa župniče, dekane, generalni, biskupe. Tako se to barem može razumjeti.
Pismo je u nekim segmentima dosta nejasno, npr. kako oslovljavati pripadnike crkvenih redova? Je li to više časne sestre nisu časne, časne majke nisu časne, ili? Hoće li časne sestre biti u crkvenoj internoj komunikaciji gospođe ili gospojice, ili samo sestre? Časne majke samo majke, ili kako?
Mnogo se poradovaše prerano i zamisliše da se ova odredba odnosi i na Gospićko-senjsku biskupiju jer je dio Riječke metropolije. Ali ne, svaki biskup je samostalan u svom radu na području svoje biskupije i (nad)biskup mu u tim stvarima nije nadređen. Tako da će u GSB i dalje sve vrvjeti od monsinjora, prečasnih i preuzvišenih, do daljnjega. Ili će se povući za Uzinićem?
Kako stvari stoje daleko je to od toga da će obični smrtnici uživati „blagodat“ ukidanja počasnih naslova u Crkvi. Sjetimo se samo nekih naših svećenika koji nisu dopuštali da ih se naziva nikako drugačije nego – pop, što je u dijalektima opća imenica za svećenika. Vlado Pezelj se potpisivao kao „pop Vlado Pezelj“. U novije doba donedavni švički župnik Mile Rajković isto tako. No mnogi drugi nisu napravili taj otklon.
Usput budi rečeno, u nekim selima u Gackoj, npr. u Kompolju, se svećeniku govorilo „gospodin“, nikada ili malo kada „velečasni“. Čak i u neposrednom obraćanju, npr. „Gospodine, ja bi platil da rečete mašu za pokojnu babu“. Tako je bilo u Prozoru, Švici, Lešću, vjerojatno i u drugima naseljima. Oslovljavanje u titulama je dobrim dijelom došlo u novije doba, kada je „maša“ postala „misa“, a onda i „gospodin“ postade „velečasni“.
Eto, narod je nekada (ne još tako davno) imao „suvremeni“ pristup tituliranju crkvene hijerarhije nego je to danas. Gospodine Uziniću, zakasnio si.
M.K.