SINAC – Ni svetomu Nikoli bilo lako, uprtil un vrićetinu puni dari pa dekaj, pa dekaj, pa stenji, pa stenji. I edva došal do Sinca, već mu pala slama u noge. A dica ga čekadu, kaj na iglami da su, sve zaviradu na vratima i iza kantuna gre li već. E kadi je zapel? Neki gljedadu doli prema crikvi, neki gori prema vrilu, a njega ni pa ni. I odedanput konda se samo stvori, a sve je moguće, ta el svetac il ni. Njemu more bit uno ča drugima ne more.
A kad je došal u KUD Lipa, dica se sjatila oko njega, ne dadu staromu čeljadetu ni da otpune, ni da dojde k sebi, ni čašu vode da popije, da usta skvasi, ma niš. Svi gljedadu u vrićurinu i samo čekadu kaće je otvorit. A sveti Nikola stisal rukon vez na vrićurini i ne popušća. Najprije je dicu izuminjaval esu li bili dobri, svi rečešu da esu, el ki bil pogan, svi velidu da nisu, el ki bil vragolast, odmanjujedu dica glavami. I kase sveti Nikola uveril da su to sve prava i dobra dica, unda je tekar razvezal vrićurinu i uvatil dilit dare.
I na kraju se ni znalo ki sritniji, el sevti Nikola, el dica, el veliki, ma svimi bilo lipo i oko srca drago. A kako će drugovačije i bit van tako, ta ni sveti Nikola bilo ki.
M.K.