OTOČAC – Imamo mi u kući dvi mačkurine, imamo macana Juru i mačku Zetu. Zeta po vani klati, vata miše, a Jura se vajk po kuinji šmuca, leži, rasteže i žiše li ga žiše. Snen i bunovan. Zna se oko nog smićat pa bi se krst na njega i potrkal i prekobačil natla. I unda vajk na Juru vika, šic vamo, šic namo, često puti se Jura namesti i na nogu pa frči u ćošak, to je tako bilo sve donedavno. A od donedavno baba Jevica ne da na Juru ni krivo pogljedat a kamoli ga potirat il na nogi šutnut. Ma kakov! A Jura konda zna pa se penje po kredencu, pa sidi na puneštri, pa se gre posmradit u rožicu, pa se namesti na fotelju, ne moreš od njega niš. I sad svi gljedamo u babu Jevicu, znamo da una odnikad ni baš volila mačkurine, ča joj se sadaj dogodilo? Nikako pogodit.
I red je pitat: - O, baba, zač ti sadaj na Juru ne daš ni krivo pogljedat? Otkad se un tebi tako umilil, a? Muči baba, muči, pa odendanput ispali: - Kako zač? Pa u mujsu se ne smiš popačat, a kamoli je potirat il joj ča napravit. – Baba, ta nismo mi u staron Egiptu pa da se mačkami klanjamo? – čudimo se čudon i križon križamo ča je to babu preuzelo. – Ne znan ja za taj tvoj Egipat, a esi li vidil kako je Brazil izgubil utakmicu s nami? – Esan, kako nisan. – A znaš li zač su je izgubili, a? – gljeda baba sve ispod oka, malko i zaškiljila, ma vratar je u njoj, velin van ja. – E pa zač? Zač! Bolje smo igrali od njih, eto zač – velin joj. – Ma kakov, esi fort munjen – odmanjuje una rukon i zafrknu glavu na drugu stranu. – Ako si ti tako pametna, reci nan! – Pa siću mujse!!! – Kakove mujse? – ne moreš to sabrat odnikudaj nač baba cilja. – E siću mujse, velin ti ja. Esi li ti vidil na noj koferenciji da se mujsa sprtila na stol i lipo legla. I unda je naj neki munješa iz Brazila s obe ruke ćapil za leđa i ofrknul natla. – Vidil, i ča? – Pa da se ni pačal u mačku morda bi dobili utakmicu, vako in šipak – pokažuje nana Jevica rukon šipak. - I još je nako s obe ruke čajmanski ćapit mujsu za kožu na leđiman i bacit. Jerbo mačke se lipo rukami uvatitidu i skinedu, il ednon rukon za šiju uvatidu i spušćidu. A ne vako! – El, kaj ti kad uvatiš Juru na stolu pa i metla ima posla – ne da nan vratar mira. – E to je morda kaj put i bilo, više jok, dok je prvenstvo na Juru se ne smi ni prsta metnut. Jer mujsi se zamirit, bolje ti se crnomu vratru zamirit neg mujsi. To ti je prvo siću česa je Brazil izgubil utakmicu. – Valjda ima i drugo? – ne more krst k sebi doć. – Ima, ima, kako nema. Kako se naj njev Dalić zval, a? – Tito. – Eto, sve ti se kaže, Titu metnut za Dalića pa se ufat daš dobit utakmicu?!? Ča s Titon počme, s vragon završi. A vidi nas, mi vrgli Zlatka, pa samo ti ime veli ča će bit i čemu se nadat. O munjenoga naroda u tomu Brazilu – odmanjuje baba s obe ruke i obisila dolnju gubičinu ispod brade. … - A reci ti meni nako po duši, taj Brazil, el to tamo prema Perušiću il vamo preko Vratnika, a? El to daleko? – Ma ni daleko, man tote preko Vratnika ti je to. – Aaaaa, nisan znala, dobro, dobro, kad ni daleko poću ja njima reć zač su uni ispali, borami oću.
I dok mi tako tumačimo zač je ki izgubili il dobil utakmicu, macan Jura na vrv stola i lacka li mliko iz padele, lacka. – Baba, evo Jura pere brke u padeli mlika, poi sav škorup! – Neka i, njemu je sve dopušćano ča tebi ni – reče baba Jevica i osta živa.
I sad ako je po babinu, mi moramo dobit utakmicu proti Argentine jerbo Juri ne fali ni – tičjega mlika. I moramo ga na smenu češkat iza ušiju i po trbuvu. Jerbo ni se s finalima šalit.
I.B.