OTOČAC – Eto, nismo ga ni dobili, a eura nam već puna kapa. Kakao i ne će, mnogo toga je poskupjelo, „zaokruživalo se“, iskoristila se prigoda da se povise cijene. Narod mrnjga, ali tko narod što pita. Jedno vrijeme će tako rogoboriti, onda će zamučati i „ujeo vuk magare“. Trgovci su Vladi, koja se sada nešto pravi kao pametna, i koja se sada nešto kao prijeti onima koji su digli cijene, jasno i glasno rekli da mogu podići cijene koliko ih je volja i da tko im što može. I u pravu su, trgovci mislimo. Nezajažljivosti nikada kraja, tako je bilo i tako će i ostati. Uostalom, riba se najbolje lovi u mutnoj vodi, vele. No ima jedna istina, a ta je da kupci nisu baš beznačajna „marva sitnog zuba“, ona je ta koja kupuje ili koja ne kupuje. A od toga zavisi promet u trgovinama i svagdje drugdje. Pa kada bi taj isti narod u narednom razdoblju doista racionalizirao potrošnju na ono najneophodnije, osjetili bi to trgovci i te kako pa neka prodaju robu „ćaći svome“. Ali…
A sada u samim eurima. Na prvu – nepraktični do zla boga. Vizualno, na blic pogled ne možeš ih lako razlučiti po apoenima. Ima toliko nelogičnosti u njihovoj veličini da se običan čovjek mora čuditi i pitati tko je to tako u toj bajnoj Europi, koja je donedavna određivala veličinu paradajza, koja je određivala da krastavci ne smiju biti krivi, koja je diktirala svim i svačim, što je trebali i što nije, nije poštovala neko pravilo da su najmanji apoeni sitniji, a oni sve veći da su krupniji. To kod eura nije slučaj, dva eura i euro su pak iste veličine, 50 centi je čak mrvicu i veći. 20 centi je „krupan novac“, a onda slijedi sitniž od 10 centi, cent i tako to. Jest da je tu neka kombinacija boja, jednobojni, sa „zlatnim“ rubom, sa bakrenim rubom, i sl. ali to nije dovoljno razlikovno.
Za primijetiti je da većina ljudi novac iz novčanika istresa u šaku, u birtijama na stol, u trgovinama na pult ili blagajnu, i da onda pažljivo prebire, okreće eure i broji. Traje to. Često puta je za vidjeti da neki stavljaju naočale da bi mogli vidjeti o kojim se apoenima radi. Nema to kao dosad, virneš u novčanik i izvadiš onoliko kovanica koliko treba. Nije to samo „privikavanje“ na novu valutu, nažalost ta nedovoljna razlikovnost je trajna, ostat će takva. Zbog toga mnogi, osobito je to u mlađe populacije, „pritišću“ karticu na POS i tako se rješavaju te muke. Neki idu dotle daleko da smatraju da je to tako namjerno napravljeno da ljude prisile na čim češće korištenje kartica kako bi se kroz nego vrijeme fizički novac posve ukinuo i ostao onaj „virtualni“, bolje reći elektronički. A tko će ga znati!
Ali da je euro „legao“, nije.
M.K.