OTOČAC – Celo vrime naša baba Kata divani da je došal vrag na svit. Vajk se križa i pljuje oko sebe kad to divani. Reko, baba kaj baba, staro, sve se minja, pa se staro čeljade ne snalazi u novon vrimenu. Ča je, je, i mi mrvinju mlaji edva to nešto novo stigujemo, potrkujemo se, ma sve više i više zaostajemo pa moremo reć da smo – zaostal narod.
I unda ti euri, e ako niš drugo, e to nas je učinilo Evropljanima. Blago se nomu ki je to doživil. I Šengen, da njega ne zaboravimo, dosadaj nismo nikudaj putovali, sadaj pogotovo, glavno da mi znamo da nema granic. Pa i to ti je nešto... I tako se mi dočepali eura kaj ciganin beloga kruva, i kasmo ga dobili u šake, pa ča je ovo bog ti boga ubil? Sami žutkići, na šake, ma na pregrašće ima ti nekvi sitni eurićev da ne znaš u čemu bi ji držal i u čemu nosil. Sasmo mi eto postali kaj negda mala dica koj se davalo po kaj belkić, pa dica sabirala, a mi sadaj dobivamo kaj žutkić - i u čemu je unda razlika? - Pa u euru! - veli nami baba Kata.
I kase čovik porazmisli u svojoj glavi, i zapita, a ča smo mi sadaj s tin euron dobili? Kakovu korist mi sadaj od toga imamo? Ča ćemo s tin tolikin sitnižon? A taj sitniž, to su nan sadaj postali glavni novci, ni papirnati, te retko u šake zimljemo i njimi plaćamo, van žutkićima. Baš kaj mala dica kasu negda lize kupovala il žvakaće gume. Borami je tako, pa nek reče ča god ki oće. Došli Rvatići na ditinjstvo.
S eurima red je minjat rabuše il geljtaše, već kako ki tomu reče. Ne treba ti više geljtaš za krupne novce, van za sitne. A žuti eurići teški pa rasparašu rabušiće, a i ne stane ji toliko koliko ji je. Sve se krst misli u svojoj glavi da će od kože bit red sašit kakovu kesu i nosit eure u toj kesi obišenoj za pas, kaj u srednjen viku. Nikako neg tako.
Kad to čula naša baba Kata, veli una meni: - Muči, muči, beno, saću ja tebe svećat. – E š čin ćeš me svećat? Ti? – E ja, ja. Gren ja tebi donest pizdicu, negdi mi je u natkaslnu, samo da je najden. Gljedan ja u svoju gospu, gljeda una mene, veli una: - A da mi babi popa pozovemo, da ne bi una tabane otegla kad vako divani? – Ma kakovoga popa! Ni još do popa došlo, ni ti una za umrit, načekaćeš se – velin joj ja. – Pa da ča je? – Pušći da vidimo ča je na stvari.
Kad evo je, pa nema je, borme baba izviri iz kamare i pruža mi nešto u ruki. – E, baba, ča je ovo? – pitan ja i premićen to nešto po ruka. – O vratre munjeni, pa eto san ti dala pizdicu – onako kaj s visokoga odbrusi una meni. Vidi una da ja bljedo gljedan unju, pa jopet utu, kako da kažen – pizdicu, nisan ni znal da se to tako lipo zvalo, pa jopet u babu... – E, to ti je dedova pizdica. Ča se čudiš kaj tuka govnu? U tome ti je ded dinare nosil, pizdica je bila kaj stvorena za Titine dinare. Meni bilo muka bacit, ja spravila i viš ti ki bi mogal pomislilt dajdu i euri u pizdicu dospit – cveta baba. – Da Rvacka euro ni upeljala, nigda euro u pizdicu ne bi dospil - tumači baba Kata monetarnu evropsku pulitiku...
-A ti bi njoj popa, a? – velin ja svojoj gospi, stisnu ja nu pizdicu, una zinu, ja eure u nju. Reši mene baba Kata muk, borami je tako. I sada da baba zaostala, a!?! Nigda joj to ne ću zaboravit, ma nigda. I kadaj umre, sićaću se nje i pizdice joj.
I.B.