OTOČAC – Sve ima svoj vijek, svoj početak i kraj, pa tako i stabla. Jest da su ona u prednosti, ne pjeva pjesma bez razloga „blago temi zelena gorice, ti se mladiš svake godinice, a ja sada pa više nikada“. I gorica,odnosno stabla, se „mlade“, ali i njima dođe vrijeme kada se grane počinju krljati, kada se u deblima pojavljuju rupe i konačno kada se osuše, umru.
Tako je i s drvoredima u gradu, npr. Otočcu, poznatom po drvoredu glavnom Ulicom kralja Zvonimira. Ljudi vjerojatno misle da su stabla mahom divljih kestena oduvijek rasla u toj ulici, nisu, ulica je bila prazna, bilo je zapravo sajmište, tek mnogo kasnije, krajem 19. st. posađena su prva stabla i tako je formiran drvored. Nije bilo ni kasetiranih zelenih površina,one su nastale tek iza Drugoga svjetskog rata, a čini nam se da su – oduvijek tu.
A onda je došlo vrijeme da su neka stabla ostarjela, da su morala biti srušena. Neka su mudro uklonjena jer su smetala nekim terasama, da ne kažemo čijima, dovoljno je baciti pogled prolazeći ulicom i vidjeti „škulje“ bez stabala. Obično u tim trenutcima nastane javno žaljenje i prigovaranje zašto je neko stablo posječeno, a da ga je vjetrušina izvalila na nečiji krov ili parkiranih automobil, onda bi se postavilo pitanje tko je kriv? Ili da kakva grančurina padne komu na glavu i unesreti ga, opet pitanje tko je kriv i zašto nešto nije na vrijeme poduzeto? Ah, tko će cijelom svijetu udovoljiti, rodio se taj nije.
Evo, ovih dana se u gradu posjekla kriva breza ispred gradske kuće, komentara koliko hoćeš. Ako je pameti, tamo će biti posađena neka nova stabla pa će za koju godinu biti milina pogledati novu vizuru toga dijela grada. A da je posađena sva sila novih stabala, nitko ništa, svi šute. Kao zaliveni. E pa sada, ako je posječeno jedno stablo, a posađeno novih dvadesetak i koliko, onda je to ipak neki napredak, zar ne?
I.B.