OTOČAC - Na današnji dan prije 33 godine u Hrvatskoj su održani prvi višestranački parlamentarni izbori. Na izbore je izašlo više od 80 posto građana, a pobijedio je HDZ Franje Tuđmana, odnosno „stranka opasnih namjera“ kako je to u predizbornoj kampanji izustio tadašnji čelnik SKJ–SDP Ivica Račan, kojega kasnije uzdignuše u velikog „demokratu“. U predizbornoj kampanji se osobito stigmatiziralo hrvatsko iseljeništvo, kao i hrvatsko znakovlje (hrvatski grb i zastava), a koje je bilo zabranjeno i podložno krivičnom progonu tijekom komunizma (kao da je danas drugačije, uporno se nastoji hrvatski grb s početnim prvim bijelim poljem proglasiti ustaškim).
Glasovalo se po Ustavi i zakonima Socijalističke Republike Hrvatske. A tadašnji Sabor imao je tri vijeća: Društveno-političko vijeće, Vijeća općina i Vijeća udruženog rada. Za neko divno čudo Otočac je bio sjedište Komisije za provedbu izbora za taj i takav Sabor i to za Vijeće općina za Općinu Otočac, Društveno–političko vijeće za općine Otočac, Titovu Korenicu, Gospić, Donji Lapac i Gračac, i za Vijeće udruženog rada za sve nabrojane općine osim, čini mi se, Općine Gračac. Autor ovih redaka bio je član Komisije koja je provodila te izbore u Otočcu. Za Vijeće udruženog rada iz redova seljaka, izborna Komisija je bila u Rijeci za Zajednicu općina Rijeka i Zajednicu općina Gospić (ukupno je u Hrvatskoj bilo tek četiri te seljačke izborne jedinice).
I na opće iznenađenje bivših režimlija, Tuđmanov HDZ je odnio pobjedu. Hrvatski narod je trebao i tražio pobjedu i donio ju je. I ponadao se da se dočepao slobode, u svim njenim segmentima. Dok je bilo Tuđmana, bilo je države i slobode. No je li se narod grdo prevario i razočarao?
Eto, prošlo je 30 i koja godina od tih izbora, a kotač povijesti kao da se vratio unatrag, umjesto da ide unaprijed, da se mrtvima iz hladna groba ustati rekli bi da se ništa pod milim bogom nije promijenilo, da i dalje nema slobode, da i dalje ne smiješ reći što misliš, da je i dalje je na vlasti Tito i njegova partija, da i dalje u zatvor možeš dospjeti zbog pjesme (ne će, kako se stvari kreću, biti tomu daleko da će se opet zbog otpjevane Vile Velebita dospjeti u zatvor) ili izgovorene riječi, da i dalje neke nacionalne manjine diktiraju pravila ponašanja Hrvatima, određuju im mjeru, određuju im što smiju a što ne, dok istovremeno za njih ne vrijede nikakva pravila niti ograničenja, da i dalje ...
I na kraju se čovjek zapita, čemu sve to vodi, čemu bijaše ti izbori, čemu sve te žrtve u ratu, čemu sva ta pretrpljena zla, ako smo opet došli na početne pozicije kao da smo u 45. godini?
Hrvatski narod nakon toliko godina postavlja sebi ovakva pitanja na koja ne treba, nažalost, odgovarati. Treba li mu zamjerati na njima ili čuditi se što se tako pita? Ni na ova pitanja ne treba odgovora. Nažalost, ne treba.
M.K.