OTOČAC – Danaske je Jurjeva, eto sunce se zerkicu iskeljilo iza oblaka. A baba Janja man sela pred kuću na šamrlić, smulila rubac z glave, raspeljušala lasi i gladi se rukon vajk po glavi. Grije se, vata sunce. Veli da edva dočekala da vidi sunce. - Vidiš ti, ki bi rekal, ve godine je sveti Jura dojal na crnomu konju. Okrićemo se mi oko sebe, ni svetoga Jure, ni crnoga konja. – O, baba, e kadi ga ti vidiš, svetoga Juru i crnoga konja? – a una odmanjuje glavom, ne peljuše lepršadu kaj paučina ujesen i pokažuje rukon tamo negdi. niš ne vidimo. – Ma kadi je taj sveti Jura i njegov crni konj? – O, Bog van pamet rasvitlil – pokažuje una rukon na goru – ta vite da je šuma crna. – Pa ča? – niš ni dalje ne razumimo. – Kako pa ča?! Kad šuma za Jurjevu ne olista, onda se veli da sveti Jura dojaše na crnomu konju, a kad je gora zelena, unda se veli da dojaši na zelenomu konju. C-c-c-c-c! – cmekće una i čudi nan se. A mi se čudimo i sebi i njoj. Nesporazum generacij, biće da je to.
I baba Janja je u prvu, gora se ni zazelenila, tek tote i tamo ko stablo zerkicu se nadulo, edva po gradu da su i kostanji bacili lišće. Je, baba je u pravu, sveti Jura je dojal na crnomu konju.
A sinoćke, nadrljala baba iza kuće svega i svačesa. Ma ni Podum se s tin ne more mirit, plasnica stari repi, pa stari bučurin, pa nekvi šlap, pa stari plastični lavor, i staru gumu od šajtrog našla, a tekar grančurin, nadrljala ona toga da bi dva čovika od komada imala ča delat.
I čeka baba sumrak, kaj na iglami, nikako dočekat, tanculji kaj malo dite kad bor za Božić treba nakitit. I u ruki joj ne veličke šibice za oganj užgat. Borme kad je prvi mrak ušal u oči, baba trk iza kuće i užga tu vrpu. Kase to razgorilo, smrdi kaj sam vratar, celo selo smrdi. – O baba, svemu vratar ne će, pa ča si to sve sabrala da smrdi kaj padavica? – E, vidi tebe, mora smrdit, ako ne smrdi ne asni. – Zač mora smrdit? Zač ne bi lipo oganj goril, pa da vidimo čij je veći. – A jok, mora smrdit, jerbo se oganj pali svečera prije Jurjeve, tako tiramo više. Ča bolje smrdi, tojdu viške dalje bižat. – Aaaaa, to je to! – velimo mi. – Eeee, to je to, nekvin guron baba Janja turka ne repe da bolje godidu i bolje smrdidu.
Eto, tako se tako mora, el Jurjeva il ni?
I.B.