OTOČAC – Baba Marta je pripovidala kako u njezino vrime dok je curovala, a to bilo pred stotinu i više godin, ni bilo te zlatice. Mi se križon križamo i ne verujemo ča čujemo – ni bilo zlatice?! Veli una da borami ni. Da je ti vratar vidil tu zlaticu, a kad je došla da je narod letil kaj na čudo vidit tu zlaticu u krunpiru. Ima i lipo ime, zlato pa zlatica, a sve ča je zlatno to mami. I unda kase to raširilo i krunpir pobrstilo, unda je tekar narod vidil š čin ima posla. Veli nan baba da su spočetka brali zlaticu u boce, davali kokošami, ma ni pogljedat u nju, red je bilo šurit kuvanon vodon, kaj negda kebre. Ali jopet narod ni bil mogući se š njon naborit, ne bi da svaki dan ćućiš u krunpiru i bereš.
I unda srićon došal taj pantekan, a, spasilo narod. Al skup, kaj da ga u pateki prodajedu. I činš ga posipovat po krunpiru? Narod se dovrgal muki pa je mišal lug s pantekanon, da ga bude više, i tako unda siplji tu prašinu šakon po krunpiru.
E, brajne, da je naša baba Marta imala najlon čarapu, al kadi je tadaj bila najlon čerapa u vragu? Ni je ni bilo. I ki će seljaku dat najlon čarapu? Pa kasu tete i druga mila rodbina iz velikoga grada donašale stare rasparane najlon čarape, konda je sunce svanulo, u najlon čarapu nasiplješ pantekan i u krunpir. I potrusiš, ni malo ni puno, baš na meru. Čerapa spasila narod i krunpir.
Ki je ranije krunpir posadil, evo napala plamenjača, al napala i zlatica. Red je s čerapon u krunpir.
I.B.