OTOČAC – Čerišnja ti je opasna, a ne bi krst rekal da je tako, al je. Nako lipe, jedre, moredu bit crljene i bele, moredu bit pitome i divlje, al čerišnja je opasna. Jerbo te mami da se na nju sprtiš, da pobereš čerišnje, a ne najlipše su na vrv gran, pa se red pružat i protezat, pa još samo malo, pa još samo malo pol koračića i unda pukne grana i krst – pane kaj š čerišnje. I kako ki projde, ako samo paneš i ni ti niš – prst u uvo i pivaj. Ako se skrešeš i prebiješ ruku, aj, ni tote nisi loše prošal, ruka će zacilit. Al ako š čerišnje zvizneš i prerdaš nogu, pa još u kuku, e tote je borme po vragu pošlo, drž aperacija, drž gips, pa šljuke, ode misec i više dan usanpast, a zač, za šaku čerišanj.
Unda jopet, ve nove črišnje nisu kaj ne starinjske, sve naprne na nje, sad jin smeta ovo, sadaj ono. Lako za črva u čerišnji, ni čerišnja ka nema črva. Al se njimi list kovrča, pa žuti, pa oće otpast, pa otpane s celoga stabla a još ni leto ni dobro došlo. Ode mast u propast! Šenci napanedu, svi vratri na nji napanedu, da ji red špricat. A ako ji pošpircaš, ki se subita ist ji, živa otrov.
Zato su bele čerišnje zakon, njimi niš ne škodi. List se modri kako olista pa do jeseni. Još se nako i sjaji, konda je pulitiran. A rodidu, ni da ne rodidu, rodidu, rodidu. A presvitloj svedno, nema una oči, esu li crljene il bele. Glavno da su slatke.
I.B.