OTOČAC – Naša baba Julčika ljuta kaj pas vi dani. – E ča je baba? Ki je vratar tebi? Samo odmanjuje rukon i okriće glavu na drugu stranu. Baš je bil dnevnik, kaj od nji tri, a ki će to znat, konda ima nekve razlike – nema. I baš novinari ispićujedu a dokturi divanidu kako se treba ponašat u vin vrućinami. – Konda smo munjeni! ... Konda smo brez umi ostali, hm! – uca baba Julčika. – Pa ča to tebe smeta, a? Neg divanidu, brige te. – Ma kako me ne će bit brige? Probišu uši svaki dan, te obucite se lagano, te pijte puno vode, te nemojte na sunce, te ovo, te ono. Kako je unda narod stotine i iljade godin živil, a i tadaj je moralo bit leto, pa je znal da se treba skalat, da se treba kasi žedan naličit vode, da se valja u lad zavuć ako ni velikoga posla. Ki je njimi divanil kako se ponašat, a? To ja tebe pitan.
I kad krst metne prst na čelo i malo bolje produma, ma baba je u pravu. – Evo, rećemo ja – veli baba – čin je udrla vrućina ja se lipo skalala u košulju. Gać nako i nako neman, privežen zaslon, na glavu lagani rubac i to ti je to. Na nožurine natandrljin stare coklje. Negda se i starinjski ljudi skalaj u gaće i košlju, na glavu krljak da time ne pali i ajd delat. Noge bose. A vidi ti sadaj, sadaj treba u školu ić da bi znal kako se oblačit po letu, kako treba vodu pit i ča treba ist. Došal vrag na svit – mrnjga baba. I u pravu je, došal odavno, borami je.
I.B.